Zar je sramota ako predsjednik države ima veću plaću od kuhara?
Hrvatska Vlada je na jučerašnjoj sjednici donijela odluku o povećanju osnovice za 270 državnih dužnosnika kojima će neto plaća nakon 10 godina značajno porasti i to za više od 60 posto, a najvišim dužnosnicima i za 70 posto.
Primjerice, plaća predsjednika države Zorana Milanovića, koji ima najveći koeficijent od svih državnih dužnosnika, sa sadašnjih oko 3.600 eura neto će narasti na 6.074 eura, odnosno bit će veća za 2.474 eura ili za 68 posto.
Mjesečna plaća predsjednika Vlade Andreja Plenkovića će sa 3.263 narasti na 5.535 eura, odnosno bit će veća za 2.272 eura. Plaće ministara i saborskih zastupnika rast će u prosjeku za 1.600 eura.
Očekivano, javnost ovakvo značajno povećanje plaća državnim dužnosnicima, odnosno političarima nije dočekala s odobravanjem, a pojedini mediji, u pokušaju da se populistički dodvore dijelu svojih čitatelja, žestoko su se obrušili na odluku o povećanju plaća.
Naravno, oporbeni političari šute jer su i sami (kao saborski zastupnici) zahvaćeni tim povećanjem, kao što šuti i najveći Vladin kritičar Zoran Milanović. Zašto bi se uopće bunio kada je, nakon 12 euro zastupnika, najbolje plaćeni hrvatski političar.
U Vladinoj odluci o povećanju plaća dužnosnicima sporan je jedino tajming, jer ići u tako nešto samo nekoliko dana nakon što je ministar financija Primorac od svih ministara zbog manjka novaca u proračunu zatražio oštre rezove, može samo antitalent za politički marketing.
Iako povećanje od 60 do 70 posto na prvu doista izgleda brutalno veliko, ovdje valja podsjetiti da dužnosnicima plaće, osim zbog poreznih izmjena, nisu povećavane deset godina, a prosječna plaća u Hrvatskoj je od 2016. godine do danas rasla za 77 posto, dok je plaća za zaposlene u državnoj upravi, prosvjetare, liječnike, medicinsko osoblje i druge od 2014. godine rasla i do 83 posto.
Dakle, ako su plaće značajno porasle svima koji plaće dobivaju iz državnog proračuna, uopće nije sporno da se u istom omjeru plaće povećaju i dužnosnicima.
Vladinu odluku o povećanju plaća još je lakše obraniti na konkretnim iznosima. Ako u ovoj državi više nitko ne želi raditi poslove čišćenja za manje od 15 eura na sat, ako nitko neće raditi kao kuhar za manje od 2.000 eura, a mnogi imaju plaću i veću od 3.000 eura, ako najjednostavnije poslove s nikakvom odgovornošću više nitko ne želi raditi za manje od 1.200 eura, zar je onda tako strašno da predsjednik države ima plaću od 6.000 eura?
Uostalom, tih pet-šest tisuća eura, nad kojima se zgraža dio uvijek nezadovoljne javnosti, plaća je kakvu primaju menadžeri srednjeg ranga u ozbiljnijim privatnim kompanijama.
Međutim, nakon što je sebi povećala plaće, Vlada bi hitno morala krenuti i u izmjene zakona koje ograničavaju povećanja plaća zaposlenima u lokalnoj samoupravi. Primjerice, općine s manje od 3.000 stanovnika imaju vrlo restriktivne zakonske mogućnosti za povećavanje plaća svojim službenicima.
Ministara će uvijek biti, bez obzira kolike im budu plaće, ali ako se nešto ne promijeni u nagrađivanju rada općinskih i gradskih službenika, više nitko neće htjeti raditi kao pročelnik, pravnik, građevinski inženjer ili običan komunalni redar u gradu ili općini.
Autor
