Više mi smeta 'kajkanje' i 'ikanje' nego upotreba engleskih riječi
Svoje djetinjstvo proveo sam u selu Šumber, na pola puta između Labina i Pazina, gdje prestaje cakavica i počinje čakavica i to ona poznata tvrda i gruba šumberska čakavica po kojoj se i danas prepoznaju žitelji ovog sela poznatog po brojnim mesarima.
U dječji vrtić nisam išao pa sam se sa standardnim hrvatskim jezikom prvi put susreo tek u prvom razredu osnovne škole. Nama, malim 'seljacima' iz Šumbera standardni (ili književni, kako se tada govorilo) hrvatski tada je bio poput stranog jezika, pa smo za ljude koji su pričali 'književnim' jezikom govorili da 'pričaju po hrvatski'.
Prema prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku, koji je 1. kolovoza predstavljen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, i mi mali 'seljaci' iz Šumbera smo također pričali 'po hrvatski', samo to tada nismo znali. Naime, u Članku 2 predloženog Zakona stoji da je „posebnost hrvatskog jezika njegova trodioba na tri ravnopravna narječja i to kajkavsko, štokavsko i čakavsko od kojih je štokavsko odabrano kao obrazac za standard“.
Da sam kao dječak u školskoj zadaćnici napisao 'mendula', 'pijat', 'tavalon', 'kantriga', 'bašelak', 'pomidor' ili neku drugu domaću besedu, moja učiteljica pok. Bruna Juričić sigurno bi me bila ukorila, a možda i počastila 'jedinicom', a zapravo ništa pogrešno ne bih bio napisao, jer je, eto, i to dio hrvatskog jezika.
S druge strane, prema prijedlogu Zakona o hrvatskom jeziku ubuduće više neće biti primjereno javne manifestacije nazivati stranim, uglavnom engleskim nazivima. U nekim slučajevima takvo pravilo bit će možda rigidno. Zašto se primjerice neki filmski festival ne bi zvao Cinehill, što je novi naziv Motovun Film Festivala? No, moram priznati da su me oduvijek nervirali nazivi poput Motovun Film Festival ili Pula Film Festival. Zar nije ljepše Pulski filmski festival?
No, budući da novim Zakonom o hrvatskom jeziku nisu predviđene nikakve sankcije, Pula Film Festival promijenit će, odnosno vratiti ime u Pulski filmski festival jedino ako mu Ministarstvo kulture, kao državna institucija, time uvjetuje novčanu dotaciju.
A već kada smo kod narječja i stranih jezika, meni od upotrebe stranih riječi ipak više smeta upotreba narječja, odnosno raznih dijalekata u javnom prostoru. Za neke riječi jednostavno su prikladnije engleske verzije, naročito sa sve većim utjecajem digitalne tehnologije. Ali s narječjima imam manji prag tolerancije. Naime, do kada će hrvatski građani trpjeti teror zagrebačkog ili splitskog govora u javnom prostoru? Zar Zagrepčani ne mogu barem na javnoj televiziji bez svog preseratorskog 'kaj'? Zar u Splitu ne postoji niti jedna javna osoba, sportaš, pjevač, glumac ili političar, koji na javnoj televiziji govori standardnim jezikom? 'Kajkavci' i 'ikavci' kojima narječje služi za preseravanje više mi smetaju od onih kojima tu i tamo pobjegne neka engleska riječ jer je njezin hrvatski prijevod često nezgrapan i nepraktičan.
I da se sada vratim na početak teksta, na male 'seljake' iz Šumbera, koji su se sa standardnim jezikom prvi put susreli u prvom razredu osnovne škole. Upravo zbog toga što smo službenom jeziku pristupali s određenim poštovanjem (da ne kažem strahopoštovanjem) mi Istrijani hrvatski jezik pričamo najpravilnije i naš izgovor lišen je bilo kakvih naglasaka. Tko god je studirao u Zagrebu zna o čemu pričam.
U Studentskom centru svi su 'ikali' i zavijali, samo smo mi iz Istre pričali pravilno. Teško nas je bilo geografski odrediti, osim naravno onih iz središnje Istre koje bi odao izgovor mekog 'ć'. Državni tajnik Ivan Bubić i danas je po tome prepoznatljiv. (Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL)
Autor
