Ni mnogi ratni zločini nisu bili motivirani etničkom mržnjom
Slučaj iz Valbandona, koji je ovih dana dobio sudski epilog, o čemu piše Glas Istre, pokazao je kako iza mnogih nazovi međunacionalnih sukoba stoje obične ljudske razmirice, svađe i nesporazumi.
Da podsjetimo, nakon verbalnog i fizičkog okršaja zbog parking mjesta lani u Valbandonu, Nikola Tepić i Janja Marojević, po nacionalnosti Srbi, optužili su susjede Melanie i Nenada Baškarada da su napadnuti samo zato što su Srbi.
Baškardi su Tepića i Marojevićku tužili zbog klevete i na kraju su dobili sudsku zadovoljštinu jer su Nikola Tepić i Janja Marojević priznali da su izmislili da je razlog napada bila njihova nacionalna pripadnost. Sličan slučaj u isto vrijeme dogodio se u Rijeci, gdje je također verbalni sukob bio zbog parkinga, a napadnuti je izmislio (i poslije to priznao) da je razlog napada to što je Srbin.
Iako među nama ima vjerski i nacionalno isključivih i mržnjom zadojenih osoba, iskreno vjerujem da su i u najgorim ratnim vremenima takvi bili u velikoj manjini. Naprotiv, uvjeren sam da su mnogi ratni zločini, koji su okarkterizirani kao zločini iz mržnje, zapravo bili motivirani sasvim osobnim razlozima.
Mnogi Hrvati, Srbi i Bošnjaci koji su ubili pripadnika druge nacije, to su učinili zbog osobne a ne nacionalne mržnje. Ili je netko nekome u mladosti oteo djevojku, maltretirao ga kao šef na poslu, odbio ga primiti u partiju, mamjestio mu otkaz u firmi, zabio mu gol kroz noge na utakmici općinske lige, istukao ga u diskaću ili ispred škole pred djevojkama ili drsko i bezobrazno izgradio zid ili garažu na njegom zemljištu…
A onda je došao rat i mnogi su luzeri dobili priliku da na kaubojski način izravnaju račune. I to su u mnogim slučajevima bili pravi razlozi zašto je neki Srbin u ratu ubio Hrvata ili obrnuto. Nakon počinjenog zlodjela samo je trebalo reći da je dotični bio dokazani četnik ili ustaša.
Autor
