Hrvatske saborske mirovine u Srbiji poput talijanskih penzija u Istri
Da je paradržavna tvorevina SAO Krajina imala ministra po imenu Savan Grabundžija većina Hrvata doznala je tek nedavno kada je ovaj 68-godišnji penzioner iz Pančeva zatražio hrvatsku saborsku mirovinu jer je u mandatu od 1990. do 1992. godine bio zastupnik SKH-SDP-a u tadašnjem Vijeću općina Sabora RH.
Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje zahtjev mu je odbio s obrazloženjem da nije konzumirao čitav mandat jer je, kada su na jesen 1990. godine krenuli prvi balvani, prestao dolaziti na sjednice Sabora, a kada je osnovana tzv. Republika Srpska Krajina imenovan je njenim ministrom prometa i veza.
Grabundžija se potom žalio Ustavnom sudu RH koji je predmet ponovo vratio HZMO-u s obrazloženjem da mu nesudjelovanje u radu Sabora nije prekinulo mandat.
Međutim, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje je i nakon toga donio isti pravorijek, da Savan Grabundžija ne zaslužuje hrvatsku saborsku mirovinu.
Od odluke Ustavnog suda do ponovne odbijenice HZMO-a nije prošlo niti 24 sata, ali sasvim dovoljno da skoči tlak svim hrvatskim desničarima od Mosta do Domovinskog pokreta. Bilo je naprosto zabavno slušati njihove zapjenjene reakcije, a ulje na vatru dodatno je dolijevala informacija da je ovaj umirovljenik član Vučićeva SNS-a.
Meni pak u tom njegovom zahtjevu nije bilo ničeg skandaloznog, i to iz tri razloga.
Prvo, ja bih mu tu saborsku mirovinu odmah dao. Zar nema slađe pobjede nego kada netko tko se borio protiv Hrvatske sada poput zadnjeg prosjaka od te iste države, koju vjerojatno i dalje prezire, moljaka povlaštenu mirovinu. Umjesto da kao svaki časni i ponosni Srbin kaže: 'Radije bih umro od gladi nego primao ustašku penziju.“
Drugo, po čemu je ovaj čovjek koji se borio protiv Hrvatske drugačiji od svih onih Istrijana koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv Italije, a onda su krajem 80-ih godina od Republike Italije objeručke prihvatili penzije zbog dana provedenih u talijanskoj vojsci. Bilo je sigurno takvih, koji su najprije služili talijansku vojsku, onda otišli u Gorski Kotar u partizane i ratovali protiv tih istih Talijana. Poslije rata najprije su dobili boračku penziju jer su se borili protiv fašista, a dva-tri desetljeća kasnije i talijansku penziju zbog služenja u 'fašističkoj' vojsci.
Kao što smo ovdje imali popularne 'talijanske penzije', sada bi se u Srbiji mogla napraviti privilegirana grupa staraca s 'hrvatskim penzijama'. Vučić bi završio na aparatima, mladi bi mu ljeti radili kao konobari na hrvatskoj obali, a starci bi preživljavali s hrvatskim penzijama. Nešto slično smo i mi imali do prije nekoliko godina, mladi su konobarili po Italiji, a starci preživljavali s talijanskim penzijama.
I treće, malo mi je bezveze da su čovjeku odbili saborsku mirovinu s obrazloženjem da nije konzumirao čitav mandat. Kada bi vrijeme provedeno u sabornici doista bio kriterij za dobivanje saborske mirovine, onda bi i brojni zastupnici Hrvati ostali bez nje.
Autor
