Podlabin: posljednje 'djelo fašizma' u Istri
Tijekom 1930-ih, u doba talijanske uprave, raško-labinski ugljenokopni bazen doživio je svoje najveće infrastrukturno širenje. To je kulminiralo tijekom 1936. i 1937., izgradnjom novog naselja Raša (Arsia) prema projektu arhitekta Gustava Pulitzera Finalija. Već tijekom 1937. godine objavljen je pronalazak novog ugljenokopa podno starog Labina, uz skretanje ceste za Pulu. Bio je to uvod u posljednje graditeljsko postignuće koje je fašizam realizirao u Istri – naselje Podlabin.
Naziv ugljenokopa, i kasnije naselja, odabrano je po fašističkom obrascu: Pozzo Littorio (d'Arsia). To znači "liktorsko okno" (ili bunar, jama), a pridjev se odnosi na Liktorski svežanj ili snop pruća sa sjekirom – simbol fašizma preuzet iz antičkog Rima. Kasniji talijanski naziv bio je Piedalbona. Talijanski je fašizam gradio nova, industrijska, često baš rudarska naselja diljem Italije. Imena su bila u skladu s tadašnjom ideologijom. Među prvima bila je Mussolinia na Sardiniji (danas Arborea) iz 1928., a Raša i Podlabin u Istri bila su dva u nizu desetaka novih naselja koje je fašistički režim osnivao tijekom vrhunca svoje politike autarkičnog, samodostatnog gospodarstva. Osnivanje novih naselja značilo je i eksperimentiranje raznih arhitekata s novim futurističkim, racionalističkim i modernističkim arhitekturalnim obrascima.
Za izvođača regulacijskog plana Podlabina i arhitekta njegovih stambenih i javnih zgrada odabran je ing. Eugenio Montuori (1907. – 1982.), koji je prije istarskog projekta radio na dva prethodna talijanska novosagrađena grada – Carboniu na Sardiniji i Sabaudiju u Laciju. Naselje je planirano oko rudarsko-industrijskog sklopa s izvoznim tornjem visokim 32 metra i Lamparnom – prostorijom u kojemu su rudari zaduživali ili razduživali opremu (svjetiljke, kacige i drugo). Stambeni dio planiran je za oko 3,000 stanovnika i nizovima kuća namijenjenih što radnicima, što rukovoditeljima (vilete). Naselje je imalo glavni gradski trg, crkvu posvećenu sv. Franji Asiškom (danas Gospi Fatimskoj), gradsku upravu ili sjedište ogranka fašističke stranke s karakterističnim liktorskim tornjem (Torre Littoria). Tu je planiran i razonodni sadržaj kao što su kino i sportska dvorana.
Radovi za izgradnju Podlabina krenuli su u studenome 1939., a unatoč činjenici što je Drugi svjetski rat već bio u tijeku, vlasti tada još neutralne Italije optimistično su planirale novi rudarsko-urbani centar i Rašu prugom povezati s Pulom. Istočnome dijelu Istre tepalo se kao "talijanskom Ruhru". Međutim, rudarska povijest Istre doživjela je težak šok u veljači 1940., velikom rudarskom tragedijom u raškim ugljenokopima s nekoliko stotina poginulih. Izgradnju Podlabina – Pozzo Littorio dodatno je usporio neuspješni angažman Italije u Drugome svjetskom ratu.
Podlabin – Pozzo Littorio dovršen je i inauguriran 28. listopada 1942. godine. Iako je ceremoniji prisustvovao vice-ministar korporacija Tullio Cianetti, cijeli događaj bio je manje pompozan u odnosu na druge slične događaje prethodnih godina. Naime, čitava je nacija tada duboko zakoračila u opće nepovjerenje prema fašističkom režimu i nezadovoljstvo sudjelovanjem Italije u ratu. Fašizam će, doista, pasti samo šest mjeseci kasnije.
Gotovo svakog 28. listopada, vlasti su se hvalile tzv. "djelima režima" i novcem koji je utrošen na izgradnju novih zgrada i, općenito, u javnim radovima. Taj je datum simbolički bio važan za fašizam – radilo se o proslavi godišnjice Marša na Rim, kada je Mussolini preuzeo vlast u Italiji. Obilježavao se početak nove, fašističke ere, tako da je Podlabin inauguriran na XX. godinu "fašističke ere".
Autor
