Ferdinand Meksički od Pule
Negdje 2014., povodom obilježavanja stote godišnjice početka Prvoga svjetskog rata, bio je organiziran niz predavanja i događanja u Puli. Onaj dio kojeg je organizirala lokalna "akademija" bio je dosadan za umrijet', a manifestacije koje su organizirali "obični" entuzijasti i zaljubljenici u lokalnu baštinu bile su puno bolje posjećene, interaktive, zabavne i – ponad svega – poučne. Jedna takva je bila manifestacija "Ferdinand Meksički od Pule". Ona je bila organizirana uglavnom od ekipe okupljene oko tadašnje Facebook grupe "K.u.K. Pula". Uz vođeni obilazak u Mornaričkom parku i Mornaričkom groblju, tu je bilo i druženje na utvrdi Turtian, a ja sam osobno sudjelovao na okruglom stolu u Dnevnom boravku Rojca. Bilo je to u travnju 2014., prije točno deset godina.
Tema je bila jedna zanimljiva ličnost i egzotični detalj povezan s pulskom prošlosti. Ferdinand Maksimilijan Habsburški (1832. – 1867.) bio je mlađi brat cara Franje Josipa I., austrijski nadvojvoda, zapovjednik carske i kraljevske ratne mornarice i u razdoblju 1864. – 1867. car Drugog Meksičkog carstva. Sada smo na 160. obljetnici početka njegovog carevanja.
S punoljetnošću Maksimilijan otvara karijeru u još sitnoj Ratnoj mornarici Habsburške mornarice. Od tada ga ta djelatnost veže za Trst i Pulu. Godine 1854. dobiva čin kontraadmirala i postaje glavnim zapovjednikom Ratne mornarice, najmlađi časnik koji je to ikada postigao. Vrijeme je to kada su se potrebe stvaranja glavne ratne luke u Puli, izgradnja suvremene mornarice i sudjelovanje samoga vrha habsburške dinastije spojili u specifičnu povijesnu konjunkturu. U razdoblju do 1860., kada Nadvojvoda odlazi s položaja zapovjednika mornarice, Pula doživljava svoj glavni, početni vjetar u leđa u smjeru izgradnje suvremenoga vojnoga, ali i grada za civile. U njegovo vrijeme se širi pomorski arsenal, ali i grad prvi put u povijesti izlazi iz gabarita svojih srednjovjekovnih zidina. Spomenimo, novi grad se diže jugozapadno od staroga grada, a ovdje mislim na četvrt sv. Polikarpa i "palazzina".
Od 1856. nadvojvoda pored Trsta gradi svoju rezidenciju – dvorac Miramare. Iste godine upoznaje princezu Charlotte, kćer belgijskog kralja Leopolda I. Njihova ženidba ostvarena je sljedeće godine, a u pozadini je, između ostaloga, bila i želja belgijske dinastije da poveća vlastiti prestiž brakom s moćnim Habsburgovcima.
Maksimilijanova nesretna meksička avantura posljedica je nekoliko okolnosti. Miješanje u poslove kontinentalne Amerike bila je ideja tadašnjeg francuskog cara Napoleona III., koji je u maniri svojeg poznatijeg strica namjeravao širiti zonu utjecaja svoje supersile. U Meksiku su postojale trzavice hoće li ta država biti republika ili monarhija, a "Ujak Sam" nije mogao progurati svoju Monroeovu doktrinu radi vlastitoga građanskog rata. Nakon što su Francuzi zauzeli Mexico City 1863., nadvojvoda Maksimilijan dolazi austrijskim ratnim brodom Novara iz Trsta u meksičku luku Veracruz 29. svibnja 1864. godine. Naime, on je bio odabir za novog vladara Meksika i, ujedno, kompromisno rješenje nastalo između lokalnih meksičkih konzervativaca i europske diplomacije. Naime, bio je potomak španjolskog habsburškog vladara Karla V., u čije vrijeme su konkvistadori zauzeli srednju i južnu Ameriku.
Maksimilijan je uskoro proglašen carem Drugog Meksičkog carstva zajedno sa caricom Charlotte, ali je njegova vlast naišla na značajan otpor republikanaca, predvođenih bivšim predsjednikom Benitom Juarezom. Ovdje treba spomenuti slabije poznatu činjenicu da je u Meksiko došlo i nekoliko tisuća dobrovoljaca iz Austrijskog carstva. Ova priča je u susjednoj Sloveniji relativno dobro obrađena, a dobrovoljci su poznati po nazivu Meksikajnarji.
Kada se Napoleon III. sve više počeo baviti svojim odnosima sa Pruskom i njezinim kancelarom Bismarckom, Maksimilijanova sudbina je postala zapečaćena. Ostavljen je na cjedilu, a njegova je vojska poražena od Juarezovih republikanaca. Nesretni je car uhićen u mjestu Queretaro i tamo osuđen na smrt. Strjeljanje je izvršeno ujutro 19. lipnja 1867. godine. Charlotte se u tom trenutku nalazila u Europi, a živjet će do 1927. shrvana psihičkom bolešću.
U Puli je u njegovu čast uskoro postavljen spomenik specifične simbolike u središtu Mornaričkoga parka. Bio je to jedan stup, na bazi je bila ploča s njegovim likom, a prema vrhu tri para rostri, pramaca antičkih trirema. Rimljani su gradili takve spomenike u čast svojih pomorskih bitaka protiv Kartažana. Naime, u antičkim pomorskim bitkama pramci brodova korišteni su za zabijanje u bokove neprijateljskih brodova, a tu su jednostavnu ratnu tehniku ponovili Austrijanci u bitci protiv talijanske mornarice kod Visa 1866. godine. Spomenik se danas nalazi u Veneciji. Talijani su ga odnijeli iz Pule nakon 1918. godine.
Autor
