Miris ‘Ruže od Istre’
Nekoliko domaćih medija znatno se usplahirilo na vijest da povodom Dana sjećanja u Italiji (10. veljače) talijanska državna televizija RAI namjerava prikazati film La Rosa dell'Istria (Ruža od Istre). Inače, talijanska je vlada zakon o obilježavanju Dana sjećanja na masakre u fojbama i egzodus talijanskog stanovništva Istre, Dalmacije i Rijeke usvojila 2004. godine, a datum je odabran jer je 10. veljače potpisan Pariški mirovni ugovor kojim se Italija odrekla tih područja u korist Jugoslavije.
Vijest o filmu proširena je bez da ga je itko pogledao. Prvo, film je fikcija koju je Tiziana Aristarco režirala prema noveli Chi ha paura dell'uomo nero? (Tko se boji crnog čovjeka?) Grazielle Fiorentin. Doista, sadržaj filma jest fikcija, i kao takvog ga treba promatrati. Kao filmofil, osobno bih filmu dao ocjenu 3/10, a u ocjenu uključujem kritiku slijeda radnje, glume i općeg dojma.
Film prati izmišljenu obitelj Braico iz Kanfanara, koja se u rujnu 1943., nakon kapitulacije Italije i Općenarodnog ustanka hrvatskih i slovenskih partizana, nalazi u nezavidnom položaju. Članovi obitelji bježe vlakom u Cividale del Friuli (Čedad). Ovdje radnja prelazi na temu preživljavanja te obitelji predvođene doktorom Antoniom (Andrea Pennacchi), a glavninu radnje pokriva tematika svakodnevice njegove 18-godišnje kćeri Maddalene (Gracjela Kicaj) koja traži svoje mjesto u novoj zajednici kao samouka slikarica i koja započinje lijepu ljubavnu priču s mladićem Leom (Eugenio Franceschini).
Otac se protivi toj vezi, ali djevojka produbljuje odnos s Leom. Valja naglasiti da je prilikom polaska vlaka sa željezničkog kolodvora u Kanfanaru obitelj izgubila sina Niccoloa u pucnjavi, kada partizani napadaju njemačke vojnike koji prate vlak. E, radnja skače na 1947. godinu kada Maddalena i Leo gledaju u kinu film Pola, una città che muore (Pula, umirući grad) o napuštanju stanovništva iz grada nakon potpisivanja Pariškog mirovnog ugovora. Maddalena prepoznaje na tim snimcima svoga (ipak preživjelog) brata Niccoloa. Nakon toga, odlazi u Veneciju, gdje se ljudi iskrcavaju s broda Toscana. Tamo se susreće s bratom i dovodi ga svome otuđenome ocu. Tu je ispao dobar štos – otac je i dalje ljut zbog Maddalenine veze, ali mu Maddalena govori: "da nisam otišla s Leom unatoč tvome protivljenju, ti se ne bi susreo s mojim izgubljenim bratom".
Osvrnimo se sada na početni dio filma, gdje protagonisti interagiraju s partizanima u Kanfanaru tijekom događaja u rujnu ’43. Ovaj dio filma je preslika općeprihvaćenog dojma kojega talijanska politika propagira o odnosu Titovih partizana prema Talijanima Istre. Valja naglasiti kako su veliki utjecaj na taj dojam imali zapisi poslijeratnih ezula, predvođenih fašistom Luigi Papom, autorom mnogih tekstova o događajima s kraja 1943. godine. Općenito, mnoge ezulske udruge su legitimnu želju za očuvanjem sjećanja na žrtve fojbi i egzodusa nažalost nerijetko miješale s nostalgičarskim pogledom prema razdobljem fašističke vladavine u Istri. Takav narativ, doduše, započele su same njemačke vojno-propagandne službe u vrijeme okupacije, u kojemu se Titovim "slavokomunističkim" partizanima pripisivao nastavak zločinačkog djelovanja kojeg su još Sovjeti započeli nad poljskom elitom u Katynskoj šumi.
Partizani su u filmu prikazani kao nekakvi "crveni nacisti" koji dolaze po doktora Antonia Braica kako bi nagovorio na predaju Carabiniere zatočene u blokiranoj postaji. Braico prihvaća, ali s njima ide i Maddalena kao taokinja, kako se Antonio "ne bi zajebavao". Nakon predaje Carabiniera, partizani ih mučki strijeljaju unatoč obećanju da će biti pošteđeni. S druge strane, obitelj Braico se odlučuje na bijeg nakon što se po Kanfanaru počinje širiti popis isključivo nedužnih ljudi koje partizani počinju otimati.
Valja reći kako će ovakvih filmova u Italiji zasigurno biti još i to ne treba nikoga skandalizirati. Nitko s "naše" strane na njihov sadržaj ne može utjecati. Film je ciljan za njihovu publiku. S druge strane, Talijani imaju potpuno pravo, kao i svaki drugi narod na svijetu, obilježavati svoje poginule i svoje izbjegle.
Istovremeno, povijesna je i dokazana činjenica da su talijanski i hrvatski partizani bratski vodili borbu protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja koji nije prezao od kolektivnog kažnjavanja nedužnog stanovništva. Međutim, nepravdi i zločina s pobjedničke strane je bilo. Nestajali su razni tobožnji "narodni neprijatelji". Šezdeset i više godina nakon rata propuštala se prilika da se o tim događajima otvoreno govori, što je otvorilo prostor manipulacijama talijanske politike. Iskrena, nepristrana, bez kompleksa i na činjenicama temeljena prezentacija tih povijesnih praznina s "naše strane" uvelike bi pomogla "zaštopavanju" usta neozbiljnome revizionizmu.
Autor
