S obzirom da je Broz umro, gazda Rojca može biti samo jedna osoba
Vrijeme
Nisu ni sjednice pulskog vijeća ono što su bile. Sve to već pomalo postaje zamorno. Dominiraju podbadanja između gradonačelnika i Dušice Radojčić. Kad se u to uključi i Sanja Radolović, tenzije poprimaju točku usijanja.
Njih troje su nekad bili koalicijski partneri, nešto kao trojac bez kormilara, pa su se Filip i Sanja razišli s Dušicom. Ostao dvojac na pariće. Desilo se to, recimo to tako, u ne baš sjajnim okolnostima. Malo grublje bi bilo reći da su se razišli "na pas mater".
Iako vatra još uvijek gori, scenarij je postao prilično izvjestan. Repriza reprizine reprize.
Svejedno, pratiti sjednice još uvijek ima smisla, i to ponajviše zbog predsjednice Vijeća Marije Marković Nikolovski. Broj njezinih kikseva je i dalje u inflaciji, premda je i to postalo repetitivno. No naša predsjednica uvijek smisli nešto novo.
Tako smo ovaj tjedan čuli da će "zaključati" raspravu po jednoj točki, a potom je dala pauzu do "pet i dvajset", premda još nisu bila ni četiri sata. Netko je na to pitao "šta dva sata", na što se prežidentica ispravila i dala pauzu do "četiri i dvajset".
S obzirom da se dan prije sat pomicao unazad, možemo samo nagađati koji je razlog ovoj zabuni.
Postolar
Zlatnu loptu za najboljeg vijećnika sjednice dobiva Ivan Žagar. To je sasvim u redu jer je on nekad bio vođa Demona. Ipak, moramo dodati da mu je nagrada pripala samo zato što je igrao za pobjedničku momčad.
Inače bi Zlatna lopta pripala Dušici Radojčić, čija je ekipa poražena iako je ona (opet) bila najbolja na terenu. Budimo realni, kada usporedimo njezina izlaganja s onima Seana Soldatića i Elene Puh Belci, to je kao postolar i šeširdžija. Pod uvjetom da uopće shvatite što je ono dvoje htjelo reći.
Utješnu nagradu, nazovimo je Srebrnom loptom, ovaj put je dobio Siniša Gordić, koji mrtav ozbiljan i smrknuta lica nije prestao ubadati. Iskreno, ne bih želio sresti Siketa negdje sam u mraku. Osim što je par puta odalamio možemovce, okomio se i na svog stranačkog kolegu Stevana Muidžu, koji ne voli plaćati kave! Pardon, kafe.
Brončanu loptu dodjeljujemo Milanu Rašuli, čisto zbog objašnjenja da će hotel Valkane hranu nabavljati ovdje, a ne u Abu Dhabiju, pa je i to korist za lokalnu ekonomiju. Naravno, nije Rašula zaboravio spomenuti ni da je Srbin, jednako kao i Muidža, ali i da mu je Dušica frend, odnosno frendov frend, samo ne zna što joj bi pa ga napade. Nimalo frendovski.
Nož
Na pulskom vijeću se mogao pratiti i školski primjer zabijanja noža u leđa donedavnim stranačkim kolegama. Učinili su to bivši IDS-ovci Daniel Deković i Marin Lerotić, koji nisu podržali IDS-ovu ideju da se odluka o uređenju rive prebaci na Vijeće i tako zadrži nada u njezino proširenje.
Deković je bio na licu mjesta i ostao suzdržan, a Lerotić je nestao taman prije nego je ta točka došla na dnevni red. Njihove mlade političke karijere tako idu kraju na prilično bljutav način, da ne kažemo neku težu riječ.
Bi li trebalo proširiti rivu ili ne - teško je reći. Postoje dobri argumenti za oba rješenja. Jedni kažu da bi s proširenom rivom Pula izgledala kao Split, a drugi da će uvijek izgledati kao Rijeka. Po toj teoriji Puljani ionako nikad neće šetati uz more jer je centar grada negdje drugdje.
No ono što nije teško reći je da su Deković i Lerotić trebali biti za prijedlog IDS-a, po svakoj logici osim po nekoj kiseloj, jadnoj i bijednoj. Da su slučajno i dalje u stranci, bili bi "za" dušom i tijelom.
No dobro, ne treba ni od njih očekivati previše.
Tito
Na vijeću je bilo govora i o Rojcu, odnosno o tome da je Dušica Radojčić u sukobu interesa jer je istovremeno gradska vijećnica i "šefica" Rojca. Sanja Radolović je čak rekla da je Rojc mjesto lošeg odgoja, što je možda samo pogrešan odabir riječi. Rojc nije mjesto lošeg odgoja, ali svakako jest mjesto političkog odgoja.
Rojc je naime tvrđava pulske ljevice, i to radikalne. S obzirom da nitko ne prezire radikalnu ljevicu više od obične ljevice, normalno je da Sanja Radolović to smatra lošim odgojem.
A da je Rojc tvrđava radikalne ljevice jasno je iz odabira izvođača koji tamo nastupaju, tema tribina koje se tamo organiziraju i imena organizatora koji tamo kreiraju sadržaj. Mnogi od njih su, to barem nije tajna, članovi ili simpatizeri stranke Možemo. Na koncu tu je i vrlo jasan svjetonazor kojeg promovira Radio Rojc. Sve u svemu, nikog ne bi čudilo da se u toj bivšoj kasarni u sitne sate zapjeva i ona stara "Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela".
A s obzirom da je Broz umro, gazda Rojca može biti samo Dušica Radojčić. Bez obzira na sukob interesa.
Istina
Prošao sam Prvomajskom nekoliko minuta prije nego je počela tučnjava o kojoj već danima priča cijeli grad. Sreo sam tamo Kristijana Biterija, vidio kamion s dizalicom koja je popela majstora za klime na krov. Mislio sam slikati ali reko, ma to je obično postavljanje klime, nije neka vijest, i produžio dalje.
Da sam ostao tamo ili prošao nešto kasnije, svjedočio bih događaju iz prve ruke. Tada bismo svi skupa (pod uvjetom da mi vjerujete) znali točno što se dogodilo. Ovako nemamo pojma, odnosno jedini od novinara koji nešto zna je moj kolega s Istarskog Marcello Rosanda, koji je vidio snimak. Svjedoci uglavnom šute, barem dok ih sud ne pozove, a svi ostali su upleteni i kao takvi ne mogu biti objektivni.
Pišem ovo zato što sam čuo sto verzija događaja i već me od njih boli glava. Ljudi kao ljudi, svašta pričaju. Nadodaje kako tko stigne, priča se napuhuje ili ispuhuje, kako kome odgovora. U sve je upletena i politika pa je cijela štorija još zapletenija.
Zato nam ne preostaje drugo nego zaključiti da je policija ta koja će utvrditi što se dogodilo. A dok oni utvrđuju, mi ostali možemo zbijati šale. Netko će reći da je ovo ozbiljan događaj i da nije u redu sprdati se, ali je ne mislim tako. Uvijek je dobro smiriti tenzije.
Najbolja šala koju sam čuo jest da su to bili prvi kadrovi novog filma koji se snima u Puli, a zove se "Kako je počeo rat u Prvomajskoj". Pretpostavlja se, dakle, da je ovo samo početak, ali meni se čini da je ujedno i kraj. Ovakve stvari nisu nikom potrebne.
Zato je preostalo da netko skuha paštašutu, pojedimo lijepo i idimo doma.
Autor
