Istra u Gospodaru prstenova, a Mordor je netko drugi
Tartufi
Prošle subote sam bio u Livadama na Danima Zigante tartufa i još jednom se uvjerio koliko je brend Istre jak u svijetu. Sve što se ovdje proizvodi, od igle do aviona, prodaje se kao zlato. A tartufi su posebna priča.
Stranci su navrnuli iz svih krajeva svijeta. Najviše je naravno Nijemaca i Talijana, ali bilo je u šatoru obitelji Zigante i gostiju s Dalekog Istoka. Mali gomoljasti plod ima čarobna svojstva. U njegovoj blizini osjećate se kao maharadža.
Kad malo promislim, u temelju svega stoji dobar marketing, i to na svim razinama. S jedne strane imamo proizvođače poput Zigantea ili fenomenalne buzetske Aure, s druge cijelu mrežu turističkih djelatnika i zajednica, a s treće vodeće istarske političare. Svi zdušno rade na promociji istarskih brendova i to im ide dobro od ruke.
Sjetimo se samo koliko je puta župan Miletić spomenuo riječi "poljoprivreda", "domaće" i "istarsko". Mali milijun. I to se na koncu isplati. Možda je dobra ideja da odustanemo od svega ostaloga i počnemo govoriti samo o hrani?
Neki će reći da već jesmo...
Eko
Ne znam jeste li išli za tim, a vjerojatno niste jer baš i nije ludo zabavna tema, premda je jako važna - ekološki iskoraci u Istri poprimaju sve ozbiljnije razmjere.
Istarski.hr je nedavno održao konferenciju "Zeleno, plavo, održivo" koja se pokazala kao pun pogodak. Moram priznati da me takve teme inače ne zanimaju previše. Ne zato što ne marim za okoliš, nego zato što se tema održivosti uglavnom svodi na borbu s vjetrenjačama, i u prenesenom značenju i doslovno.
No na konferenciji i u danima nakon nje, kad sam preslušavao što je tko rekao (jer ne možete sve upiti na licu mjesta), shvatio sam da je Istra vrlo ozbiljna u stvaranju alternativnih izvora energije. Kad kažem Istra mislim opet, kao u slučaju tartufa, na sve moguće razine, od firmi i građana preko gradova i općina pa sve do Županije.
Cilj je jasan - poslati Plomin i ugljen u povijest i postati poluotok vjetra, vode i sunca. Zvuči kao da je izašlo iz Gospodara prstenova, ali to je čini se istarska stvarnost.
Mordor su, uostalom, uvijek bili neki drugi.
Rampa
U Hrvatskoj trajektne rampe padaju kao trule šljive. Ovo ljeto došlo je do neopisive tragedije na Lošinju, u kojoj su poginula tri radnika. U srijedu je pak pala i rampa na Brestovi, srećom na onu stranu prema moru, a ne prema kopnu, pa nije bilo stradalih.
Da stvar bude gora pobrinuo se David Sopta, direktor Jadrolinije, tvrtke kojoj pripadaju ti nesretni trajekti. On je prije mjesec dana rekao da je lošinjska tragedija "zasjenila dobru sezonu". Tko zna, možda je krivo interpretiran, možda je izvučeno iz konteksta, a možda se čovjek jednostavno ne zna nositi sa stresom pa izgovara gluposti.
Ovaj tjedan objavljeni su rezultati istrage koji su pokazali da je upravo Sopta krivac za nesreću. Po logici stvari prvi čovjek je uvijek kriv, premda je jasno da u praksi on to i ne mora biti. Ali Sopta je kriv prije svega zbog ponašanja nakon nesreće, i zato bi trebao napustiti ovaj brod glavom bez obzira.
Pravo je pitanje zašto to već nije učinio. Je li moguće da se nada nekakvoj otpremnini, koja mu ne bi pripala ako sam podnese ostavku? U hrvatskom javnom sektoru je sve moguće. Gnjilež je to koja seže i puno dublje od jedne obične firme za prijevoz putnika.
Terase
Pisao sam ovaj tjedan o terasama na Giardnima i o tome kako će tamošnji ugostitelji nakon uređenja tog dijela grada izgubiti veliki broj stolova. Projektom je naime predviđeno izmještanje dijela terasa iz središnjeg dijela Giardina, što bi trebalo značiti i manji kapacitet za kafiće.
Neslužbeno međutim saznajem da to neće biti tako i da će broj stolova ostati isti, ili približno isti kao što je sada. Moram priznati da mi, čisto geometrijski, nije skoz jasno kako će se to izvesti, ali takve su najave. Pričekajmo da vidimo.
A kad sam se već ulovio ćorava posla da komentiram budući projekt čija bi realizacija za godinu dana tek trebala početi, dodat ću još jednu sugestiju. Možda da se u dizajn nekako ubaci i bukobran, pa da se susjedi malo olade i dopuste koji decibel više?
Knjiga
Znate ono kada odgađate neku obavezu iz dana u dan pa se ona produži toliko dugo da vam postane neugodno. Dobar primjer je, recimo, vraćanje knjige u knjižnicu.
Jednom davno, još u osnovnoj školi, probio sam sve rokove pa nisam znao kako da vratim knjigu od sramote. To je problem povećavalo poput lavine. Kako nisam vraćao, tako je sramota postajala sve veća. Ne sjećam se točno kako sam na kraju smogao snage, ali se sjećam (premda u magli) da knjižničarka na taj grozni prijestup nije ni trepnula. Došao, vratio, otišao, nitko nije rekao ni riječ. Sav strah nizašto.
Nešto slično dogodilo se i ovo ljeto. Zbog kombinacije zaborava i lijenosti, mjesecima nisam vratio knjigu u Gradsku knjižnicu Pula. Ni ovaj knjižničar na koncu nije ni trepnuo, pa čak ni kazna nije bila nešto previše paprena. Preporučio bih GKP da poveća globe barem tri puta ako žele da im se knjige vraćaju na vrijeme.
I koja je poanta?
Boli svijet briga za nas. Za svakoga od nas. Zato samo opušteno i nema straha.
Autor
