Danas im je rođendan, sretno im bilo!
Jutro
Lani u desetom mjesecu još sam išao na more. Bio je to podvig za mene kao da sam se popeo na Mount Everest ili bacio u Bajkalsko jezero. Ako je temperatura mora manja od 23, to je za mene hladno.
Ove godine čini mi se ništa od toga. Došao je Boris i završio nam sezonu prije vremena.
Ali lako za kupanje nakon ljeta, to je ionako luksuz nas dokonih koji koristimo svaku priliku za izležavanje. Normalni ljudi su prekrižili more sve tamo do sljedećeg srpnja.
Pravi problem ovih dana su jutarnje temperature, koje su upravo prosinačke. Samo što se mi i dalje oblačimo kao da je kolovoz.
Neki dan sjedim u Uliksu i samo što mi sige nisu izvirile iz nosa. Kavu moraš gutat kao pivu da se ne zamrzne u letu. Gledam, jedna nonica maršira Prvomajskom u kratkim rukavima. Ta je vjerojatno bila u partizanima. Ja imam dvije majice i stavljam kapuljaču na glavu, preklinjući sam sebe šta nisam uzeo i jaknu.
Polako počinjemo žaliti što smo do neki dan njurgali da je vruće. Svake jeseni ista pjesma. Još i vjetar puše pa nemoš čitat novine kako spada.
Noć
Pričam prošle subote s jednim poznatim ugostiteljem o Pulskoj noći. Trebala se održati tu večer pa je odgođena. Obojica smo nezadovoljni - ja kao gost, on kao domaćin.
Odluku o odgodi netko je donio dekretom. Pritom nije mislio na posljedice koje će ona imati na pojedince. Ugostitelji su izvadili hranu iz zamrzivača, pripremili više pića, angažirali dodatnu radnu snagu. Bendovi su dogovorili nastupe, tehničari postavili bine. I onda je sve odgođeno jer je najavljeno malo kiše.
Taj netko tko je donio odluku ima stalnu i sigurnu plaću, pa ga nije briga hoće li drugi izgubiti zbog odgode. To je taj nesretni brak javnog i privatnog sektora, u kojem nitko ne želi biti. Možda sam radikalan, ali ovakve pojave u meni uvijek izazovu potrebu napisati da bi - sve trebalo privatizirati. Onda se ne bi donosile financijski nepromišljene odluke.
Bilo kako bilo, rečeni ugostitelj i ja zabavili smo se koliko jesmo, iako je on pio sirutku. Kiša je pala u promilima, a grad je bio mrtav prazan. Naletio sam na neko društvo iz Rijeke, pitaju me gdje da idu dalje. Reko vratite se nazad. Ako stisnete po gasu, još ćete uloviti nešto.
Dan
Zbilja, nije mi jasno odakle u Puli toliki strah od kiše. Kao da pada vatreni oganj.
Kiša je prirodna pojava koja mora pasti čisto radi gravitacije. Inače bi stajala na nebu.
Postoji i oprema koja je namijenjena borbi protiv kiše. U prvom redu to je sprava koja se zove kišobran. U suštini je riječ o ceradi na štapu, koja se rastvara kako gurate mehanizam. Stavite ga nad glavu pa kiša ne može do vas. Genijalno, zar ne?
Postoje i čizme, mogu se kupiti za nešto eura i uglavnom su nepromočive. Oni koji se žele zaštititi maksimalno mogu nabaviti i kabanicu s kapuljačom. Izgledate svemirski a ostanete suhi kao paprat.
U Zagrebu je Baby Lasagna održao koncert po pljusku. Nikom nije smetalo. U Puli se sve odgađa ako se mali nestašni oblačić nazre na horizontu odavde do Trevisa. Svi se poslože na prozore i oprezno promatraju ne bi li uočili prvu kap. Kad je uoče, vijest se širi gradom kao da je kolera.
Pada, pada, pada...
Onda se sve odgađa i svi sjede doma. Gledaju Večeru za 5 i Hrvatska traži zvijezdu. Još jedan dan da nitko ne mora potrošiti ni eura.
Sutra
Ovo je crtica koju sam ostavio za sutra (petak) pa na kraju u petak (jučer) nisam imao vremena pa nisam napisao ništa.
A zapravo sam je pisao u četvrtak (prekjučer) za svaki slučaj, ako ne stignem u petak (sutra) kao što i nisam.
Ako je netko nešto shvatio, nek mi javi.
Danas
Danas je prvi rođendan Pet crtica na kraju tjedna. Sretno im bilo.
Prve su izašle 23. rujna 2023. Jest, datum se ne poklapa, ali to je taj tjedan.
Dva dana prije imali smo sastanak u jednom restoranu u Poreču. Tamo je netko rekao da bi ja trebao pisati kolumnu. Meni se od prije vrtila po glavi ideja o više malih tekstova koji će rezmirati tjedan. Nešto slično radio sam nekad davno u preminulom sportskom dnevniku Novog lista koji se zvao Sportplus.
Jutro nakon sastanka nažvrljao sam tekst i zapalio u Rovinj na Weekend Media Festival. Te prve crtice su jedva dohvatile 1.000 klikova, a kasnije su dolazile i do 50.000. No to su vanredni slučajevi, kada se tekst proširi preko Facebooka na cijelu Jugoslaviju.
U zadnje vrijeme rezultat je uglavnom oko 5.000, što je sasvim pristojno. S time da je to 5.000 ljudi koji doista i pročitaju tekst, što se vidi iz statističkog podatka o dužini boravka u njemu. Nešto preko dve minute.
Uglavnom, teško je to predvidjeti, ali crtice žele ići u smjeru satire. Ili barem dobre zajebancije. Po uzoru na legendarnu Baruficu Glasa Istre, koja je nestala kad i njezini autori iz tog dnevnika.
Stalni uzor nam je i Zoran Kesić, popularni srpski satiričar koji danas gostuje na Weekend Media Festivalu! Zato stavljam točku i opet palim za Rovinj...
Autor
