Krajnji je čas da osnujemo novu županiju!
A je to
Na cesti koja vodi prema Galebovim stijenama postavljena je rampa da tamo ne bi mogli proći ilegalni kamperi. Rampa je na visini 2.30 metara, taman da se spriječe velika vozila.
So far, so good.
Nitko se međutim nije dosjetio da će rampa spriječiti prolaz i vatrogascima i hitnoj pomoći. Nakon nekoliko intervencija, kada su članovi medicinskog tima morali trčati po sunjari kao da su na olimpijskim igrama, rampa je maknuta.
Kako to drugačije nazvati nego pulski A je to? Donose se traljave odluke bez razmišljanja, ali i pod pritiskom javnosti koja stalno nešto izvoljeva. Ali o tome nešto više u sljedećoj crtici.
Nadrkanci
Ovo mi je top izraz. Nadrkanac. To je onaj tip koji je vječno nešto ljut, istjeruje pravdu, u svemu vidi problem, zavjeru i kriminal. Naročito mrzi političare i smatra da je svaki od njih lopov. Ako mu kažete da postoje i dobri političari, onda smatra da ste i vi lopov. Ili barem da ste plaćenik.
Za sebe je uvjeren da je popio svo poštenje svijeta. Da ga je iskapio kao žedni pijanac prvu pivu nakon sat vremena hoda po 37 stupnjeva. U njega postoji samo dobrota i ispravnost. Ali jebe ga svijet.
Kako prepoznati nadrkanca na ulici? Tako što je vječno nadrkan. Posljednji put se osmjehnuo kada je Ante Marković bio premijer. Jedina tema koja ga zanima je trulo društvo. Ako mu proturiječite, neće više razgovarati s vama. Apsolutno je uvjeren da je u pravu i de ne postoji ni promil šanse da slučajno nije.
Nadrkanac obožava Facebook jer tamo može pisati što želi. Nema veze je li to što tvrdi provjereno ili nije, on zna da je tako. Jedva čeka da mu se netko suprotstavi pa da krene pisati odgovore. Da proglasi suparnika šupkom, lošim čovjekom i gnjidom.
Nadrkanac peca u močvari jeftinih emocija. To je njegova kriptovaluta. Ljudi će uvijek dati podršku ako se napada nekog na poziciji moći. Nema veze koji je sadržaj. Nadrkanac je uvijek u pravu.
A posebna priča su novinari nadrkanci, ali u taj osinjak nećemo. Barem ne za sada.
Zapad i jug
Šalili smo se u crticama da bi trebalo podijeliti Istru na dva dijela, južni i sjeverni (koji bi se zvao Zapadni), ali čini se da bi se to moglo i dogoditi.
Puli je dosta smrada s Kaštijuna. Gradonačelnik je odlučio (još jednom) reći finito. Otkazuju se ugovori za donošenje otpada, najavljuje referendum. Građani će odlučiti hoće li jug postati posebna županija. Barem kad je u pitanju smeće.
Sjever (Zapad) neka gradi svoje smetlište. Njima to (naravno) ne pada napamet. Zamislite kavu u Rovinju kad odnekud prodre teški smrad. Bila bi to katastrofa. Sjever (Zapad) će prije zaratiti nego dopustiti nešto takvo.
Jug je zato osuđen na smeće. Ovdašnji turizam je ipak sirotinjski. To su gosti kojima ne smeta smrad. Posljednji hotel izgrađen je ovdje i prije vremena Ante Markovića. Još je Čerčil vladao Britanijom. Malo fali Henrik osmi.
A narod je, čini se, zadovoljan. Pa zašto onda nešto mijenjati?
Smrad
Pula je osuđena na prosvjede. Ne zagađuje samo Kaštijun, nego i cementara.
Jučer je bio prosvjed jer su emisije štetnih plinova veće od dozvoljenih. Tako pokazuje uređaj kojeg je postavio Grad, onaj njihov interni kaže da je sve u redu. Situacija je komplicirana a stanovnici Stoje preneraženi.
I kad sve to gleda čovjek se ne može ne zapitati kada je, zašto i kako, u našoj bogatoj i dičnoj povijesti, netko uopće došao na ideju da stavi cementaru usred grada? U redu, vjerojatno to ima veze s blizinom, jer radnici nekad nisu imali prijevoz. Ali mi smo u 2024. godini i tu prljavu industriju hitno treba izmjestiti iz grada.
Ali tu sad dolazimo do apsurda. Dio pulskog građanstva ne želi da se to dogodi! Sjetimo se samo Uljanika. Ivana Jakovčića se i dan danas prigodno nabija na kolac jer je jednom rekao da bi tvornicu brodova trebalo maknuti iz Pule.
Normalan svijet je odavno shvatio da uz obalu idu samo tvornice odmora i zabave. Dakle, hoteli i parkovi. Ali dio pulskog građanstva ne želi ni to.
A što želi? Vjerojatno nemaju pojma.
Račun
Španjolac iz Madrida otišao je u Menorcu. To je onaj manji otočić odmah pored Mallorce. Izgleda kao raj na zemlji. Istarska obala je prekrasna, ali prekrasna je i Menorca.
Zašto spominjemo Istru?
Zato što je Španjolac iz Madrida otišao u riblji restoran na Menorci. Račun je javno objavio pa smo mogli vidjeti cijene.
Na primjer, kola 3,5 eura, kava 2 eura, tartar od škampa 25, lignje 18, dagnje 14 eura. I sve to u top restoranu u luksuznom ljetovalištu. Kod nas u Istri toliko naplaćuju u drvenim barakama. A plaće u Španjolskoj su skoro duplo veće nego u Hrvatskoj.
Još jedan primjer da smo postali elita. Plati ili odlazi, tko te pita.
Autor
