Pulski lov na mlade Venere opet nije dobro završio
Jupiter, Venera, Saturn
Prošle nedjelje održana je deseta modna revija Anje Stehlik. Ovaj put na Portarati, jednom od tri najljepša punkta u Puli.
Koliko sam uspio shvatiti, revije Anje Stehlik su društveni top događaj koji se ne propušta, prvenstveno za pulske dame. To je onaj dan u godini kada vade najljepše haljine i najviše štikle, i uređuju specijalne frizure.
Večer je podijeljena u tri epizode. Prva je okupljanje, zauzimanje pozicija i skeniranje okoline. Može se reći i punjenje memorijske kartice. Druga epizoda je sama revija, a to je u pravilu najdosadniji dio. Djevojke paradiraju jedna iza druge u polutami, a publika to gleda jer je sve ostalo zamračeno pa ne mogu gledati jedni druge.
Treća epizoda je after party na kojem se sabiru dojmovi. Nitko ne komentira odjeću iz revije jer o tome ionako nemaju pojma. Zato komentiraju u kakvom se izdanju tko pojavio u publici, kome je ispala škemba, tko je zimu proveo u teretani, a tko u Jupiteru. Muškarci su tamo uglavnom dekor, odnosno pomoćni rekviziti. Nešto kao mreža na teniskom terenu preko koje se napucavaju loptice.
Oni su došli gledati mlade Venere ali vrlo brzo shvate da će prije odletjeti na Saturn nego zbariti neku od njih. Potom odlučuju da su od sutra na dijeti i deset miljari koraka dnevno. Prije toga roknu dve-tri točene pa ženu pod ruku i doma.
Postoji i četvrta epizoda, a to je ona koja se odvija kući. Žena je uočila pedeset zgodnijih od sebe i sa suzom u oku baca sve niz rijeku, odnosno u ormar. Muž je sada već na mortadeli s maslinama i iščekuje polufinale Europskog prvenstva.
Odlučili su da dogodine neće ići.
Basket
Nekad smo je zvali kraljicom igara. Novije generacije neće vjerovati, ali košarka je u Hrvatskoj bila jednako popularna kao nogomet. Koliko smo samo ponosni bili devedeset i druge kada je Arapović zakucao za prednost protiv Dream Teama! Spusti se Franjo...
Onda je poginuo Dražen i sve se počelo gasiti. Sjećamo se one trice Saleta Đorđevića na eurobasketu, koja nas je pokopala. Bilo je tu još nekoliko bljeskova, ali uglavnom ništa.
Košarka se vratila u eter prošle nedjelje. U isto vrijeme kad se u Puli odvijala modna revija, Hrvatska je igrala protiv Grčke odlučujuću utakmicu za Olimpijske igre.
Sjećam se nekadašnjih Grka, Galisa i Janakisa. Bili su sjajni, ali tadašnja Juga ih je tresla kao mrve sa stolnjaka. Današnji Grci imaju Nigerijca čije prezime nitko ne zna napisati, a on spada među najbolje košarkaše na svijetu. Osim toga bili su domaćini, pa pobjedu nitko nije ni očekivao.
Na Portarati se skupilo nekoliko stotina ljudi, ali nikoga od njih nije zanimalo što se događa u Pireju. Odnosno jest, zanimalo je gradonačelnika Zoričića, koji je pratio Stehlik show po službenoj dužnosti. Ja sam zavirio par puta u Uliks na televizor, čisto da vidim koji je rezultat.
Čini mi se da većina ne bi prepoznala ni o kojem se sportu radi.
Žapla
Kako teče ljeto tako me pitaju ljudi gdje idem na more. Ali koga briga gdje ja idem na more, radije ću ispričati koja je razlika u moru u Puli i Rijeci.
Kao prvo i osnovno, Pula za razliku od Rijeke ima more. Čak dapače, pulsko more je najbolje čuvana tajna ove strane Jadrana. Išao bih tako daleko pa zaključio da je more u Puli najljepše u Istri.
Naravno, sve ovisi o kriterijima. Za mene je lijepo more ono koje je čisto i prozirno, da vidite kroz njega i bez maske. Takvo je more, recimo, na Lungomareu, na Stoji, na Verudeli... Zapravo, skoro cijela pulska obala spada u krasno more, s iznimkom, na primjer, uvale Valovine, koja djeluje više kao močvara. Na Hidrobazi je, recimo, more mutno, ali je plaža sjajna, a pogled na Brijune nenadmašan.
Riječani se tradicionalno kupaju u Kostreni jer u Rijeci nemaju gdje zamočiti batke. Iznimka su donekle Pećine, gdje se smjestila lijepa plaža Glavanovo koju je proslavio Let 3. Ali sve je to mižerija. Posljednjih godina ide se na plažu kod beach bara Pajol, gdje imate krasan pogled na prljave dokove Viktora Lenca, a u zraku zvonko odjekuju tonovi aparata za varenje.
Na drugu stranu ima nešto plaža na Kantridi, ali tamo ne zalaze ni lokalci. Potom kreće Preluk pa Opatijska rivijera, gdje je prekrasno šetati po Lungomare i ostati na kopnu.
Nogometnim riječnikom rečeno, kada su u pitanju plaže, rezultat je Pula - Rijeka 3:0. Otprilike obrnuto od onoga kako završavaju utakmice.
Filmski
Počeo je još jedan Pulski filmski festival, legendarna manifestacija koja živi u prošlosti. Na otvaranju je Rajko Grlić rekao da je prvi put ovdje bio 1964. i da je to bila jedna od najboljih godina. Tko zna kako bi rangirao posljednjih desetak?
Hrvatski film je kronično dosadan, a takav je i pulski festival. Publike ne fali, ali ona dolazi vidjeti i biti viđena. Filmovi nikog ne zanimaju i zaboravljaju se u pet minuta.
Prošle godine sam pisao kako bi trebalo dovesti neku svjetsku zvijezdu, napraviti spektakl, poduzeti nešto. Ali badava. Organizatori očito nemaju volje, znanja, novca, ili svega toga skupa. Sve što čine je da tumbaju party iz Circola u Dom branitelja, pomiču početak festivala sa subote na četvrtak i mijenjaju lokacije i termine projekcija.
Ukinuli su i vatromet, čime je festival značajno izgubio na spektakularnosti. Tužno je bilo u četvrtak gledati prazne terase već oko pola noći. Na koncu će glavni događaj filmskog festivala biti koncert Baby Lasagne.
Vinski
Pulski ugostitelji pobunili su se protiv Vinskog grada. Kažu da im otima kruh sa stola, izbija dušu iz njedara. Usred ljeta, kada je promet najveći, vojska gostiju odlazi u Titov park umjesto u redovne kafane.
Vinski grad je već godinama pulski hit, iako je beskrajno kompliciran. Prvo morate čekati red na čašu koja košta "povratnih" 5 eura. Ako vas je 5 u društvu, to je već 200 kuna a da u park niste ni koraknuli. Potom gacate po pijesku i s nevjericom gledate kako iza vas praši kao na divljem zapadu. Slijedi odabir vina po promotivnim cijenama, po kojima decilitar košta kao manji televizor. Ako uspijete i to provariti, samo još treba naći mjesto za visokim stolom, znanim kao discus hernia, pa sjajna večer može početi.
Ekipa pravih drinkera smlati botilju u jedan frtalj, što znači četiri u uru vremena. Ako se pije po dec, sva je prilika da će vam se u par sati u želucu smiješati Ivićevo grozje z Brtonigle, Bepova belica z Rovinjskega Sela i Matin karbun s Čerišnjevice. Taj koloplet ne može završiti dobro ni u filmovima Vinka Brešana.
I onda šeki ko zmije odlazite iz Vinskog grada, bez čaša naravno, što znači da ste bacili još 25 eura, ali vas to ne boli jer ste ionako već zaboravili da ste ih i dali. Selite na Giardine kod istih onih ugostitelja koji preziru Vinski grad i prelazite na jack kolu jer vam je vina dosta za sedam života.
U jednom trenutku netko iz ekipe predlaže da se ide u Pietas, pa cijela ta kamarila ustaje sa stolova i seli natrag južno prema Titovom parku. Ponovo uzimate pet čaša za 25 eura i kupujete još jednu botilju koju nećete ni otvoriti, ali je svejedno stavljate na stol i u magli pokušavate razabrati godinu berbe na flaši. Odlazite iz vinskog, opet bez čaša naravno, ali ovaj put ne zato što ste ih zaboravili, nego zato jer ste ih pobacali po šumici bez nekog razloga.
I onda dens u Pietasu pa kad poludite od sparine i dima krenete prema autu, ali nemate pojma gdje vam je auto. Jedini logični korak je da sjednete malo i razmislite, gdje drugdje nego u Vinskom gradu. Uzimate pet čaša i jubilarnu trinaestu botilju te večeri, ali i malo sira s rotkvicama da dođete sebi. Dok nabadate čačkalicom po praznom stolu odjednom shvatite da više nigdje nema nikoga, pa opet krećete na put iz vinskog prema Giardinima.
Bez čaša, naravno.
Autor
