Vlado gleda i smije se
Finale
Prošlo je tjedan dana od finala Eurosonga i već je sve rečeno i napisano.
Baby Lasagna je osvojio drugo mjesto, što je sjajan rezultat. Ali ako se uzme u obzir da je cijela Hrvatska očekivala pobjedu, onda baš i nije. Na to su nas naložile kladionice prognozirajući u jednom trenutku čak i 52 posto šanse za slavlje hrvatske pjesme. Međutim, pobijedila je Švicarska.
Kladionice rijetko griješe, pogotovo kada je postotak tako velik. Pročitao sam negdje da su od 2016. od kada je uveden novi sustav natjecanja pogriješile samo jednom, i to u slučaju Maneskina 2021. Sada su pogriješile drugi put.
Čovjek se zapita što se dogodilo, i onda vidi da je žiri švicarskog predstavnika nagradio većim brojem bodova nego što je itko očekivao. To je taj moment koji je zajebao čak i kladionice. Je li njegova pjesma doista bila toliko dobra, ili se ovdje radi o nečemu drugome?
Odgovor na to pitanje nećemo nikada dobiti, a ni ne moramo. Činjenica je međutim da žiriji na Eurosongu ne vrednuju nastupe samo po glazbenim i scenskim kriterijima. Postoje i drugi kriteriji, koji se mogu spakirati pod pojmove komšiluk, politika i promocija određenih vrijednosti. Ili drugim riječima, trula pozitivna diskriminacija. Na primjer, cijela Europa sada zna što su to nebinarne osobe.
I tu ćemo sada stati. Dodajmo samo još jednu rečenicu - Vlado nas gleda i smije se.
Festival
Ovaj tjedan u Istri je održan Festival multikulturalnosti koji je pokrenula Istarska županija da bi se slavilo različitost naroda koji žive na Poluotoku. I to je sjajno, ali meni se teško oduprijeti dojmu da je istarski Festival multikulturalnosti nešto kao da Vatikan pokrene Festival katoličanstva. Ili drugim riječima, da je razlog za njegovo postojanje prvenstveno marketinški.
Tamo gdje svećenici maše, političari popuju. Kaže župan Miletić u vapaju iz Novigrada "nemojte dijeliti ljude, ni po vjeri, ni po nacionalnosti, ni po ičemu drugome". Ne znam jesam li slijep ili gluh, ali ne pamtim da je netko ovdje diskriminiran zato što je Bosanac ili Srbin. Zbog toga je jasno da je istarski sajam multikulturalnosti samo još jedan način kako ovdašnja politika želi sebe prikazati drugačijom od ostatka Hrvatske.
Koliko je doista drugačija, neće pokazati odnos prema Bosancima ni Srbima, nego prema nekim sasvim novim narodima, koji se posljednjih godina ovdje masovno doseljavaju. To će biti pravi festival, samo još ne znamo čega.
Kapljica
Prošli vikend bila je Vinistra, trideseta po redu. Taj skup vinara praši sve ostale istarske manifestacije po popularnosti. Vinistra je nešto kao Eurovizija ili Superbowl ovdašnje društvene scene. Jednostavno moraš ići tamo i vidjeti što ima. I koga ima.
Ove je godine bio i vječiti premijer Andrej Plenković, što je Vinistru podiglo na još veći pijedestal. Dobila je medalju i prateće časti. Čovjeku dođe da se zapita, zašto je to tako?
Pa kao prvo, zato što je vino najveći simbol dobrog života, odnosno bonvivanstva. Kada pređe neku godinu, prosječan muškarac kvantitetu poželi mijenjati kvalitetom. Nekad je ispijao gemište u duzinama, sada isprobava dobra vina. To je taj životni pomak koji, uvjereni su mnogi, uspjeh dijeli od neuspjeha.
Kao drugo, Vinistra je prilika da se iskaže znanje o vinu. Ako se razumijete u gljive, to je dobro, ako poznajete ribu, još i bolje, a ako znate što je ribeye, a što tomahawk, onda ste mačor. Ali ako zatvorenih očiju možete razlikovati teran od merlota, e onda ste kralj.
I na koncu, ne treba smetnuti s uma da je Vinistra krcata važnih osoba i bez da tamo dođe Plenković. A važne osobe u našem prisustvu su, zna se to dobro, ono što nas grije više i od najbolje kapljice.
Štrajk
Prošlo je neprimjetno da je država gradovima i općinama uvalila vrel krumpir. Zakonski je odredila da plaće odgojiteljica u vrtićima moraju biti jednake plaćama učitelja u osnovnim školama. Potom je ta ista Država, koja ima ogroman proračun, značajno podigla plaće u školama, koje po slovu zakona sada moraju dobiti i vrtići. Ali vrtići su u ingerenciji gradova i općina, a oni baš i nemaju ogromne proračune.
Radnike i njihove sindikate, naravno, nije briga. Oni žele ono što im zakonski pripada. Gradovi i općine, međutim, za to para nemaju. HDZ-ova predizborna opsjena, kojom su plaće u javnom sektoru povećane van svake pameti, polako dolazi na naplatu. Ali ne Vladi, koja je trik izvela, nego gradovima i općinama, koji su ga gledali iz prvog reda. I što njima sada preostaje nego da podignu namete ne bi li povećali proračun? Dakle, shvatili ste, ovo je još jedna epizoda serije "Otmi privatnom i daj javnom sektoru".
U Istri, koliko je poznato, u Vrsaru već štrajkaju, a u Puli će tek štrajkati. Kaže sindikalist Rajko Kutlača da je njihov cilj "zakonit, logičan, pravedan i realan". Zakonit je sigurno, logičan i pravedan možda, a realan, nažalost, nije. No koga briga?
Pare
Izgorile su jahte u Medulinu a glavna tema na cijeloj Puljštini (a vjerojatno i puno šire) je koliko je koja koštala. Barata se brojkama od par tisuća do par milijuna eura. Odakle im pare, pitaju se neki.
Tuđi džep ljudima je vazda bio najdraža razbibriga. Uvijek je nekako dojam, prokletog li svijeta, da drugi imaju više od nas. Kupite novi auto i već poslijepodne na cesti zamjetite barem deset boljih. Uselite u novi stan i istu večer na jebenom fejsbuku vidite da netko ima ljepši dnevni boravak. Dobijete veću plaću pa drugo jutro na kavi saznate da drugi dobivaju više od vas. Vijest da je netko kupio jahtu od parsto tisuća eura ima učinak kao da vam netko zabija čavle u glavu.
Prva pomisao je da to sigurno nisu čista posla, da je riječ o kriminalu. Prosječnom građaninu naše zemlje i dalje nije jasno kako netko može imati više od par milja na računu. To je taj mentalitet zbog kojeg malo tko i ima.
Naravno, svi će tvrditi da pare nisu važne, da se može biti sretan i bez njih i da ono što mi imamo nema nitko. Svejedno će se, ako treba, pobiti za novac. Zato je vijest o izgorenim jahtama došla kao golemi praksiten koji je netko raspršio na nebu iznad Pule. Sada nam je barem malo lakše. Neka im je, ko ih jebe.
Autor
