Sandi Blagonić: Dio ljudi iz Crkve i Grozda ne prestaje misliti na seks

Javnosti je poznat kao angažirani društveni komentator i analitičar naših tranzicijskih fenomena, poput bigbraderizacije ili celebrity kulture. Sandi Blagonić je, međutim, po struci etnolog-antropolog, te vrhunski poznavatelj slojevite identitetske karte Istre. Kako je netom objavio knjigu o lokalnim istarskim identitetima pod naslovom “Od Vlaha do Hrvata” - a Istra se iznova našla u političkom fokusu zbog pakta SDP-a i Damira Kajina - nametnuo se logičnim putem za zanimljivog i upućenog sugovornika u razgovoru s novinarom Slobodne Dalmacije.

*Aktualni SDP-ov pohod na Istru nije odveć usporediv s devedesetima, kad se poluotok i njegove stanovnike pokušavalo uporno pohrvatiti. Istrijanstvo, čini se, više nije puki politički trend, nego se uspostavilo kao trajna kategorija?
- Istrijanstvo u devedesetima vidim ponajprije kao reakciju na dominantni model hrvatstva kakav je uspostavljen na samom početku devedesetih godina prošlog stoljeća, a koji se običavao nazivati sintagmom “pravi Hrvat” ili “veliki Hrvat”. S tim su se modelom, što zamjenjuje dotadašnju partijsku knjižicu, a koji je, između ostaloga, uključivao stanovitu afirmaciju NDH, stanovnici u Istri teško mogli identificirati. Identitetski otklon od te paradigme bilo je istrijanstvo. Da podsjetim, na popisu stanovništva 1991. godine 37.654, odnosno 16,1 posto stanovnika je iskazalo svoju regionalnu pripadnost dok se znatno smanjio broj Hrvata. Ipak, podatak da je na popisu stanovništva i 1981. u Istri nevelik, ali ipak višestruko veći broj onih koji su istaknuli svoju regionalnu pripadnost u odnosu na regionalno izjašnjene na ostalom teritoriju Hrvatske može ukazivati na to da je Istra još onda imala stanoviti regionalistički potencijal koji se politički artikulirao desetljeće kasnije.

*Može li se etnološki raščlaniti Damira Kajina? Je li Kajin arhetipski istarski Hrvat ili je tek odnedavno postao pravi Hrvat, otkako je ušao u partnerstvo sa SDP-om?
- Damir Kajin jest ono kako se osjeća - tako se kolektivna pripadnost definira u etnologiji i kulturnoj antropologiji. No, Kajin se, ako na to smjera vaše pitanje, sasvim sigurno neće odreći pozivanja na istrijanstvo. Ono je nezaobilazni identitetski resurs na istarskom političkom tržištu, a Kajin je iskusio blagodati njegove eksploatacije. Pitanje je kako će to istrijanstvo pomiriti s podrškom koju je kao pretendent na mjesto župana dobio iz Zagreba, simboličnog i stvarnog. Za sada je rezultat ravan debaklu: do jučer je, čak i za ove Vlade, zazivao autonomiju nezadovoljan centralizmom “Zagreba”, a danas ne prestaje hvaliti enormna ulaganja Milanovićeva “Zagreba” u Istru. Uostalom, na isti je način donedavno hvalio uspjehe onih koje danas proglašava mafijašima. Ukratko, mislim da bi za Kajina najbolje bilo da predizborna kampanja traje što kraće - što mu se više daje da govori, to više radi protiv sebe.

*Je li moguće pronaći antropološku potkrepu Kajinovoj tvrdnji da Jakovčić vlada Istrom kao Kalabrijom ili Sicilijom? Ima li, možda, prezime Jakovčić talijanske korijene?
- Kad bi i imalo talijanske korijene, to opet ne bi značilo ništa jer korijeni mafije nisu biološki. No, kada smo već kod identitetskih oznaka, dopustite mi spomenuti zanimljivu crticu o ulasku Jakovčića u IDS. Ondje on ne ulazi kao Hrvat ili Istrijan već kao, moglo bi se reći, istarski “svjetski čovjek“. Početkom 1990-ih kada IDS, organizacijski prilično nesređen, traži nove članove, Milan Uljančić dolazi kolegama iz IDS-a s nečim što je njemu zvučalo kao preporuka: “Imam jednog pravog probisvijeta za nas“. Uljančić je, očito, mislio na nekoga tko se “probio svijetom“. Uglavnom, “probisvijet“ Ivan Jakovčić je ušao u IDS u siječnju 1991., a predsjednikom postao već u srpnju iste godine. Kraj priče je ovakav: Uljančić se danas napokon može složiti sam sa sobom - u njegovu je rodnu selu Filipinima nedavno osnovana Filipinska grupa oko Kajina koja hoće svrgnuti “probisvijeta“ Jakovčića. U međuvremenu je, doduše, Uljančić raskinuo i s Kajinom s obrazloženjem da je “poša na ocat“, kako se u Istri definira niska razina mentalnog zdravlja.

*U kojoj su mjeri nacionalni identiteti, ne samo kod nas i ne samo u Istri, jako relativna kategorija?
- Glasovita rečenica koja možda najefektnije oprimjeruje prirodu etnonacionalnih identiteta je ona Massima d’Azeglia. On 1861. godine kaže: “Stvorili smo Italiju, sada još moramo stvoriti Talijane.” Ukratko, nacionalni identiteti su relativno moderni konstrukt. Najveći uspjeh ideologije nacionalizma jest da je u relativno kratkom vremenu uspjela naturalizirati nacionalne identitete, pa ih se uglavnom doživljava kao samorazumljivu, prirodnu danost; u hrvatskom slučaju barem “od stoljeća sedmog”.

*Koliko je utemeljeno govoriti da od stoljeća sedmog ovdje dišu baš Hrvati, a ne suplemenici Lobela, Muhla, Buge i Tuge?
- Sigurno je da se etnonim Hrvat na ovim prostorima u jednom trenutku pojavljuje, ali se teško može rekonstruirati tko ga je sve, u kojem značenju i u kojim razdobljima koristio. Postoji jedan zanimljiv podatak iz Poljica kraj Omiša s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Ondje Frano Ivanišević bilježi kako tamošnje stanovništvo tvrdi za sebe kako su “‘Rvati“ ali “neće da čuju za Ličane i Krovate“. Očito da je prije stotinjak godina u Poljicama naziv Hrvat bio shvaćen znatno uže i da nije posredovao nikakav osjećaj zajedništva sa onima oko Karlovca ili Gospića - pod uvjetom da su nepismeni seljaci uopće mogli znati za ova mjesta. Ali tako što nećete čuti od državnih povjesničara. Sve što dekonstruira smiješni esencijalizirani narativ o etničkom monolitu koji je uglavnom sanjao vlastitu državu oni su skloni zaobići. Umjesto toga, od njih uglavnom možete dobiti priloge za povijest patnje ili herojstva vlastitog naroda. I tu se, u toj tipičnoj maniri svakoga dobrog nacionalista, njihova znanstvena misija iscrpljuje. Kada smo kod toga, postoji još jedan identitetski nesporazum koji su, “za našu stvar“, neki povjesničari unijeli, a na koji je svojedobno upozoravao Miroslav Krleža: mehaničko konvertiranje “Slavena“ iz arhivskih dokumenata datiranih u rani srednji vijek u “Hrvate“.

*Kad smo već kod srednjeg vijeka, kako komentirate militantne istupe crkvenih predstavnika u vezi sa zdravstvenim odgojem?
- Ono što se jedino jasno iz ove bujice protiv seksualnog odgoja dade zaključiti jest da dio ljudi iz Crkve i “Grozda” ne prestaje misliti na seks. To i nije čudno. Nedostatak se seksa u puritanaca često nadoknađuje živim fantazijama o njemu. Odatle, umjesto da im budu puna usta ljubavi, njima su puna usta spolovila. To što su spolovila uglavnom muška opet ne čudi - izrazito homofobni stavovi često su rezultat homoseksualne želje. To je, među ostalima, potvrdilo i istraživanje o korelaciji homofobije i homoseksualnog uzbuđenja provedeno sredinom 1990-ih u Sjedinjenim Američkim Državama. Ondje su deklarirane heteroseksualce s izrazito homofobnim stavovima i one koji nemaju negativne stavove prema homoseksualnim osobama izložili gledanju pornografskih filmova. I dok su nehomofobni pokazivali povećanje obima spolovila gledanjem heteroseksualnih i lezbijskih filmova, u homofobnih se dogodilo isto s time da se proširenje obima spolovila događalo i pri gledanju muških homoseksualnih filmova. Naravno, ne treba svakom homofobnom stavu pripisati i homoseksualno uzbuđenje. Ovdje je homofobija rezultat predrasuda jednog značajno patrijarhalnog društva dodatno retradicionaliziranog u 1990-ima.

*Bez obzira na motivaciju, Crkva ima pravo na kritički stav.
- U svakom slučaju, to ne treba biti sporno. Problem se začinje u trenutku kada ona, zajedno s udrugom “Grozd”, tobože zaziva dijalog, a pritom se služi hrpom lažnih podataka i konstrukcija. To nije preduvjet dijaloga. U svemu ovome vodeći ljudi u Crkvi nanovo demonstriraju posvemašnju interpretativnu jalovost svodeći složenu stvarnost na krajnje banalni okvir u kojem je središnji interpretativni ključ - komunizam. O Hrvatskoj se privatizacijskoj pljački, zlorabljenju političkih pozicija i uništavanju medija govorilo godinama. Nakon godina šutnje, iz Crkve, koja je uvelike profitirala pristavši na etnizaciju religije i religizaciju politike, stigla je svojedobno ona rečenica u kojoj se spominje “grijeh struktura“. Zbog nje se, vulgarno zakašnjele, zahvaljivalo zagrebačkom nadbiskupu Bozaniću. Pogledajte, s druge strane, što je i koliko toga izrečeno o dva sata seksualnog odgoja godišnje u posljednjih mjesec dana. Postoji li opscenija metafora “Crkve u Hrvata” od toga? Zapravo i postoji, dovoljno je sjetiti se reakcija Kaptola na Brezovicu.

Vlaji i Vlahi

*U Dalmaciji je pojam vlaja i vlaškoga vezan uglavnom za brđane-neplivače. Može li se uspostaviti pojmovne veze između naših Vlaja i istarskih Vlaha?
- Stanovita bi se veza, uvjetna doduše, mogla uspostaviti. U Istri se, naime, naziv Vlah odnosi na slavenske stanovnike zapadne i južne Istre. U značajnoj je mjeri riječ o stanovnicima čiji su preci stigli u Istru tijekom 16., 17. i 18. stoljeća s dinarskog područja. To je stanovništvo izvršilo znatan kulturni utjecaj na prostoru koji je naselilo, pa se područje južne i zapadne Istre jezično razlikuje od središnje Istre, kao i, do 20. stoljeća, u nošnji i nekim drugim elementima kulture.

Inače, dolaskom tog novog stanovništva u Istru započinju široko rasprostranjene krađe stoke. Fenomen socijalnog banditizma će u Istri trajati sve do četvrtog desetljeća 20. stoljeća. Zbog toga istarski Vlahi, u kolektivnoj memoriji određeni tim fenomenom, na ostalom dijelu Poluotoka nisu uživali previše simpatija. No, da se vratim na sam naziv: Vlah, odnosno Morlak (crni Vlah) se u Istri u kasnom srednjem vijeku ponajprije odnosio na novodoseljeno stanovništvo s južnoslavenskih područja pred Turcima i nije, kako je to slučaj još i danas u Dalmaciji, označavao “one u zaleđu“, “brđane“.

*Kad su se u Istri, prema povijesnim izvorima, pojavili prvi pravi Hrvati? Naravno, izuzmemo li one Tuđmanove, iz HDZ-a.
- Ono što se sa sigurnošću može reći jest da tijekom 19. stoljeća seosko slavensko stanovništvo u Istri ne posjeduje ikakav hrvatski identitet. Hrvat je u to vrijeme označavao, kako na jednom mjestu navodi Matko Laginja, stanovnika “Hrvatije“. U to vrijeme, uz seoske pripadnosti, postoje širi identiteti koji se zasnivaju na jezičnim, odjevnim razlikama itd. Tako uz Vlahe postoji niz grupa poput Bezjaka, Ćića, Fućaka, Bazgona, Šavrina. Devetnaesto i dvadeseto stoljeće je razdoblje pretvaranja seljaka, Bezjaka, Bazgona u Hrvate degradiranjem materinskih idioma u dijalekte i uvođenjem standarda, konstrukcijom nacionalne povijesti, pa sve do sportskih reprezentativnih natjecanja, rekao je Blagonić za Slobobodnu Dalmaciju.