Nansi Tireli za Istarski.hr: Što bismo mi bez Čačića, Mrsića i Linića?
Nema posla – živio Prvi maj! Proslavili smo Praznik rada s gorčinom u želucu svjesni da i nemamo što slaviti jer rad, sposobnost i znanje nikad nisu bili na nižim granama. Iako je svakome Ustavom zagarantirano pravo na rad, evidencije Zavoda za zapošljavanje sve su duže. Nezaposlenost će se i dalje povećavati jer na svakih 10 ponuđenih radnih mjesta dolaze 22 novih nezaposlenih ljudi. Mnogi će reći da je za to kriva globalna kriza, da se nesreća prelijeva i na nas, ali isto tako neki vani znaju što i kako napraviti da šteta bude manja, a mi očito tapkamo u mraku.
Bila sam na okruglom stolu o stanju na tržištu rada. Obično se na takva predavanja ide s razlogom da iz prve ruke čuješ što se planira i radi s namjerom da se problem riješi jer o problemu govore stručnjaci koji o tome znaju najviše. I onda se razočaraš jer shvatiš da ne znaju ništa! Satima slušaš o statistikama koje i sam možeš pročitati na bilo kojem portalu, a koje su vjerojatno i oni sami pročitali i složili u nekakvu prezentaciju s logom Ministarstva rada negdje u donjem lijevom kutu.
PREBACIVANJE KRIVNJE
Ministar Mrsić olako krivnju prebacuje na ministra Jovanovića jer kaže da je situacija takva isključivo zbog toga što kvote škola i fakulteta ne prate tržišta rada pa se svatko školuje za ono što voli, a ne za ono što treba. Jovanović pak kaže da on priprema novi Zakon o visokom školstvu pa će sve doći na svoje. Kada - nije rekao jer sada baš trenutno i nema mnogo vremena dok ne sredi probleme u nogometu. Ali i on misli da je ipak u cijeloj toj priči najveći krivac ministar Maras koji nema nikakvu strategiju razvoja poduzetništva pa nitko i ne zna za što se to mladi ljudi moraju školovati.
Mrsić da bi ispao najpametniji donosi Zakon o poticaju u zapošljavanju pa mladim akademskim građanima, koji ne mogu konkurirati na natječaje jer nemaju radnog iskustva, omogućava da ga steknu za 1600,00 kuna na mjesec. Ali ne mogu ga steći svi nego samo oni koji su nezaposleni više od 90 dana i nemaju više od 12 mjeseci upisanog staža u radnoj knjižici. To znači da su oni mladi i vrijedni ljudi koji su s diplomom u ruci konobarili, prodavali, čistili i štošta drugo da bi se prehranili nepodobni za našeg ministra rada. U Hrvatskoj se isplati itekako biti ljenčina!
Neki će ipak reći „da je bolje vrabac u ruci nego golub na vrani“ i ja se s time slažem jer i ta godina iskustva nešto znači ukoliko se ona stvarno i stekne, ali nigdje ne piše i nitko ne garantira da će to biti baš tako. Može biti da će ti mladi pametni ljudi iskustvo stjecati kuhanjem kave i slaganjem prašnjavih arhiva. Ostaje nam da sačekamo i vidimo prve rezultate ovakvih poticaja za 365 dana kada bi se ti mladi stručnjaci s iskustvom, trebali zaposliti.
I još kada im poslodavci povećaju plaću za 50 posto, što je enormno veliko povećanje, pa će kući svaki mjesec plačući od sreće sa 2400,00 kuna gdje će nam biti kraj!? Bit će to sasvim dovoljno za lijepo življenje dostojno čovjeka, za podmirenje svih doprinosa a još će od te plaće ipak nešto ostati i za penzionere pa i oni moraju biti sretni zbog ovakvih pametnih odluka.
Ma nije to sve samo zbog zapošljavanja. Jednim udarcem ubijamo dvije muhe! S takvom cijenom rada rješavamo i pitanje konkurentnosti jer Hrvatska po tom pitanju baš i ne stoji dobro. Tako ćemo realnom jeftinijom cijenom rada moći više izvoziti i svi će u Evropi kupovati naše proizvode jer će biti kvalitetni a uz to i jeftini. Hrvatska će tako postati najveći izvoznik zahvaljujući dobroj odluci ministra Mrsića.
Ali što će na to reći prvi potpredsjednik Vlade Čačić? Blago rečeno, neće mu biti drago jer blagostanje Hrvatske ovisi isključivo o njemu i njegovim odlukama i tko je uopće taj Mrsić?! Mogu svi oni pričati i raditi što hoće ali Čačić jedini zna kako treba. Zna on da su jedino mediji pokretač svega a ne tamo neki rad pa je odlučio zakupiti medijski prostor na 19 lokalnih TV postaja i 3 radio postaje za pišljivih 919 milijuna kuna Ministarstva gospodarstva. Tako će on lijepo sjesti u fotelju i pred kamerama i mikrofonima svima jasno i glasno reći što i kako u Hrvatskoj treba. Kad se umori od snimanja otići će to ispričati u London jer tamo ne hvataju frekvencije naših TV i radio postaja i svi će znati sve.
POREZNI DUŽNICI
Da mu u Londonu ne bude dosadno uzet će sa sobom Linića pa će malo zaigrati belu jer briškulu još nije naučio, a Linić će se rado odazvati jer on ovdje ionako više nema što raditi. On je prvi zasukao rukave i odradio sve što treba. Povećao je odmah PDV i odlučio svih koji su dužni državi staviti na web stranice Porezne uprave i sada će se Proračun puniti bez problema. Shvatio je on da je do sada svatko radio što je i kako htio samo zato što nije bio na webu, a ne zato što nije naplatio svoja potraživanja ili prodao svoju robu.
Ali neće baš nagliti sa svime jer razmišlja o tome da ne zatrpa Bajića pa će najprije imenom i prezimenom Bajića uputiti na građane koji su dužni više od 10 tisuća kuna i na obrtnike sa dugom većim od 50 tisuća kuna jer oni odgovaraju cjelokupnom svojom imovinom pa je naplata sigurna. Zavisno o tome kolika je njihova imovina i kako će njome uspjeti pokrivati rate kredita koje je Hrvatska uzela u Americi i svijetu vidjet će što s onima koji su dužni preko 100 tisuća kuna jer tu se treba malo više oznojiti. Treba ući u registre trgovačkih sudova i vidjeti tko je ustvari to „Mali patak“ d.o.o., „Plavi oblak“ d.o.o., „Veseli plamičak“ d.o.o. ili „Otac i sinovi“ d.o.o.. Previše posla, a malo koristi kad svatko od njih ima najviše pišljivih 20 tisuća kuna osnivačkog uloga.
Dok naši ministri tako lijepo razmišljaju i pričaju život nemilice tuče 24 sata na dan. U Zagrebu vam gotovo i ne treba sat. Kontejnere sa smećem odvoze točno u minutu, u ponoć. Od 23 do ponoći željezna vrata ograđenog prostora u koji su smješteni kontejneri uredno otvaraju i zatvaraju oni što skupljaju boce. Kad kamion prođe odete spavati i spavate do 5 kada se počnu prati ulice. Kad se vrata ponovno počinju otvarati znate da je oko 9 jer ih otvaraju oni što traže ostatke od večere koju su ljudi ostavili u kontejneru prije odlaska na posao. Oko 17 otvaraju se zbog ručka, a onda opet tišina do 23. I tako, život ide dalje…i teče i teče… kao jad. (Nansi Tireli, saborska zastupnica Hrvatskih laburista, samo za Istarski.hr)