Ante Tomić: Kajine, slobodno odi u penziju!

21.01.2012 11:06 0

Nepošteno je, kaže, postupio da mu se drugi ne bi rugali. Otkrio je da je slabić. I tako nam više nema Damira Kajina. Nije, doduše, umro, ali što bismo zapravo više s njim. Kad se dao umiroviti na jedan dan da bi prije novog zakona o zastupničkim mirovinama osigurao sebi koju tisuću mjesečno preko onoga što bi inače dobivao, nije se uistinu trebao ni vraćati na posao, napisao je u svojoj redovnoj kolumni u Jutarnjem listu književnik Ante Tomić.

Jer, što bi nam on pametno poslije te svinjarije više mogao kazati? Kome je još do njegovih lekcija o pravdi i poštenju? Mogao je slobodno ostati u penziji. U parlamentu je suvišan.

Na Markovom trgu sada bi svakako trebali organizirati malu svečanost, kao što se obično čini kad netko završi radni vijek, počastiti se šampanjcem i krekerima,kratkim govorom zahvaliti vrijednom i zaslužnom zastupniku i za uspomenu mu darovati zlatni sat kojemu je na poleđini nešto prigodno ugravirano krasopisom. Na Kajinovom satu za odlazak u penziju otraga bi stajalo: „Mislili smo da si pametniji“.

Istina, nije on jedini. Jednaku je mućku učinio i Vladimir Šeks, ali ne bih, ako dopustite, gubio vrijeme na čestitost Vladimira Šeksa. Daleko mi je izazovniji slučaj ovoga do jučer, činilo se, principijelnog i ispravnog političara, neustrašivog borca za prava malog čovjeka. Njegovo nesvakidašnje kretensko političko samoubojstvo, gubitak godinama teško stjecane vjerodostojnosti i ugleda u jednom trenutku lakomislene pohlepe, valja pažljivije osmotriti, iako i sam Damir Kajin više ne zaslužuje ozbiljniju pozornost jer bi iz njega koješta mogli naučiti o moralnom rezonu našeg svijeta. Pogledajmo što je on kazao.

„Da ja ne iskoristim svoje zakonsko pravo, smijala bi mi se s pravom i Istra i cijela Hrvatska“, objasnio je jednodnevni umirovljenik novinarima. „Rekli bi: 'Gle Damira, mone jedne i stupida, svi su se snašli, a on, bogec, opet izvisio.“ Ima li trun istine u ovome obrazloženju, ako je makar i na sekundu Damir Kajin ovo stvarno vjerovao, on je sažaljenja vrijedna ljudska jedinka i jadniji bogec nego što bi pomislili oni u Istri i cijeloj Hrvatskoj koji bi mu se tobože smijali. Da je lijepo rekao da mu je novac preveliko iskušenje, da se iskreno ispovjedio kako je gramzivi i bezobzirni gad, manje bi kukavno zvučalo nego kazati da je nepošteno postupio da mu se ne bi rugali. Sebe je prikazao slabićem, a dostojanstvo svih poštenih ljudi strašnije uvrijedio nego da je napravio ne znam kakvu otvorenu, besramnu lupežariju.

Osim toga, tko su oni koji bi se Kajinu smijali i zašto bi se on brinuo zbog njihovog mišljenja? Pa oni, zaboga, ionako nisu njegovi glasači. Šeksa u ovoj stvari možete još i razumijeti. Vladimir Šeks mogao je otići na jedan dan u penziju čak i da to nije želio, jer bi one koji na izborima zaokružuju broj kraj njegovoj imena vjerojatno iskreno razočaralo da on nije nešto smuljao i gepio što mu ne pripada, ali Damir kajin gradio je svoj javni lik upravo suprostavljajući se ovakvome načinu razmišljanja.

Morate se naljutiti i osjetiti prevarenim kad ovako nešto čujete od osobe koja se općenito držala uzorom političke i moralne ispravnosti. „Niti sebi niti svojima nisam osigurao niti jednu privilegiju, niti jednu dionicu, nisam privatizirao niti jedno poduzeće, nisam si pribavio društveni stan ili jeftino poljoprivredno zemljište“, požalio se Damir Kajin, a ja se nisam mogao ne upitati: Dobro, pa što onda? U čemu je stvar? Ni ja, na primjer, nemam ni dionice, ni poduzeća, ni društveni stan ni poljoprivredno zemljište. Dapače, puna je ova zemlja neprivilegiranih koji nemaju ni dionice, ni poduzeća, ni društveni stan, ni poljoprivredno zemljište i čak se ne osjećaju zakinutima zbog toga. Lijepo žive ne kajući se da ništa nisu sumnjivo stekli jer oni svoj sustav vrijednosti nisu gradili gledajući kako su to napravili kriminalci.

Što se Damiru Kajinu dogodilo da je svoja moralna mjerila iznenada uzeo baždariti prema onima pokvarenijima od sebe, ne znam i zapravo ne želim znati, ali to je, ako pogledate, pojava koja je u našem narodu vrlo uobičajena. Razgovarate li u kafiću o nekome poznatom ratnom profiteru i negativcu privatizacije koji je upravo prošao u Mercedesovom terencu mimo vas, u jednom će trenutku netko neizbježno uzdahnuti: „Eh, vidiš, on je bio pametniji od nas“.

U ovakvim prilikama uvijek ljubazno zamolim da me se izostavi iz zajedničkog zaključka. Zadržavam pravo na izdvojeno mišljenje. Oprostite, upozorim, ja ne mislim da su bitange i lopovi pametniji. Moralna osoba meni nije, da se poslužim Kajinovim riječima, mona, stupido i bogec, jer ne treba zaista velika pamet da biste, što ja znam, kao Željko Kerum, prodavali šećer iz humanitarne pomoći. Nećete prodavati šećer iz humanitarne pomoći ne zato što ste preglupi da to učinite, nego zato jer vam je to odbojno. Nema to, prijatelji, veze s mozgom, nego sa želucem.

I zato se ne treba sramiti ako ništa niste sumnjivo uzeli, ako niste posegnuli za nečim što vam ne pripada, pa i da vam se Istra i cijela Hrvatska zbog toga smiju. Upravo kao što nemate razloga ni biti ponosni na svoju čestitost jer u tome nemate zasluga. Poštenom čovjeku takve stvari naprosto dođu, on prirodno i lako razdvaja dobar od lošeg postupaka i bez mnogo razmišljanja uzima onaj pravi. I ne treba mu, uzgredno kazano, za to nikakav dodatni, vanjski poticaj. Ne morate zaista strahovati ni od optužnice ni od nebeskog gnjeva, ni od zatvora ni od pakla. Ni ljudski ni Božji sud neće vas stvarno prisiliti da budete ispravni. Sve je samo u osjećaju. Ako vam je zbog nečega grozno, zacijelo ste zajebali. (Iz kolumne Ante Tomića u Jutarnjem listu)