Otišla je u vječnost, po struci pravnica, a po vokaciji ljubiteljica umjetnosti
Otišla je u vječnost, po struci pravnica, a po vokaciji ljubiteljica umjetnosti. O njezinom društvenom djelovanju i angažiranosti kao i o poetskom stvaralaštvu rado su pisali i Hrvati i Bošnjaci i Talijani… prepoznavši njezinu dušu 'bez granica'
Umagom i Bujštinom kao i u cijeloj Istri tužno je odjeknula vijest: 8. veljače u 64. godini preminula je Elizabeta Beta Zubak. Njezin odlazak bolno je pogodio njezine najbliže kao i mnogobrojne prijatelje i prijateljice.
Otišla je na drugu obalu vječnosti izuzetna, vrijedna, plemenita suradnica, divan čovjek, divna žena, heroina koja se dugo borila s opakom bolešću, ali nikada je optimizam nije napuštao. Osjećala se jačom kada može i javno govoriti, pisati, o čemu većina šuti. Bolest ju je naučila kako razlikovati bitno od nebitnoga, polako se počela oslobađati stresa, otklanjanjem lažnih prijateljstava i negativnih osoba iz svoje blizine. Počela je tražiti neke nove horizonte na kojima vidi samo lijepo i dobro. Nažalost, kada su joj se sve kockice života fino poklopile da može razmišljati o tome kako početi ugađati sebi, prikrala joj se opaka bolest.
Preživjela je ratne strahote u Bosni i iz krvavog sarajevskog grotla sklonila se s obitelji u Istru, u kojoj je svila obiteljsko gnijezdo zavoljevši Istru jako i o njoj kao o Bosni uvijek prelijepo kazivala i pisala. Po struci pravnica, a po vokaciji ljubiteljica umjetnosti, posebice je voljela poeziju te je ostavila puno nadahnutih stihova, a neki od njih uvršteni su u njezinu poetsku zbirku 'SNOVIMA OBOJENA'.
U svojoj biografiji napisala je:
Znatiželjna, volim prirodu, lijepu pisanu riječ, lijepu sliku, glazbu, film, ukratko sve što lijepo je... meni... Pomalo pišem, fotografiram, slikam... volim putovati... volim raditi sa djecom... volim život. Po struci pravnica... po vokaciji ljubiteljica umjetnosti... pa se vi sada snađite... hihihihihi, Lijepi pozdrav... do susreta... na ovim ili na stranicama životne knjige... ugodno druženje nam želim... da zajedno sa mnom širom otvorenog srca i očiju zamagljenim željama kročimo kroz moj svijet zbilje i mašte...
SARAJEVO MOJE
VALTER ŽIVI
Zvone mi u ušima
Svi ti zvuci
Grada moga
Svo to komešanje
Koje traje
Ne staje
Jer
Grad moj živi
U svakom prozoru
Kroz koji glazba
il' svađa dopire
U svakom skretanju trole
što škripavo pozdravlja
Uz cijuk tramvaja
koji se zaustavlja
Uz molbe prosjaka
I pjesmu cigana
Živi ovaj grad
Uz uzdahe ljubavnika
Na Vilsonovom šetalištu
Uz ciku pjesme na Bembaši
Uz rajski mir na Ilidži
Sve u ovome gradu
ŽIVI
Žive u nama
I Pofalići
I Dolac Malta
I Marindvor
I Grbavica
I Čengić vila
I Neđarići
I Dobrinja
I Alipašino
I Baščaršija
Ooooooo
Kako Baščaršija
u nama pjeva
I Buća potok
I Vratnik
I Bistrik
I Koševo
Pa Bjelašnica i Jahorina
I Igman i Trebević i Treskavica i Crepoljsko
I Vijećnica i Princip i Kemo
I Olimpijske igre
Pa žive u nama koncerti
I mostovi
I žive Miljacka i Bosna
I prve ljubavi žive
I sve te ulice i zgrade i kafići,
Pozorišta, kina i muzeji
Cijeli ovaj grad
Najljepši Muzej bi mogao biti
Da nema toga života u njemu
Svi mirisi i pogledi
Sve je živo
Grad najljepših osmijeha
I najboljih pjevača
A sve je više nas koji
Pamtimo ovaj grad
Što srca nam je uzeo
A ne vraćamo se
I živi tako
Sarajevo
U nama koji
Živimo sa njim u sebi.
Napisala je puno tekstova, puno stihova, a nezaboravno je njezino PISMO IZ VJEČNOSTI (odlomak):
Ovdje sa mnom ima mnogo djece. Svi se družimo i igramo zajedno i svi se zovemo Meleci ili Anđeli. U sve nas je pucano ali niko ne zna ZAŠTO, mi smo samo djeca. Mnogo njih ima svoju kućicu i lijepe spomenike, na kojima piše njihovo ime. Neki čak i slike imaju. Ja i još mnogo djece to nemamo, jer nas naše tate ne mogu pronaći. Ja bih voljela da imam svoju kućicu i spomenik. Tata bi mi svaki dan dolazio i tad bih mogla da ga vidim i čujem. Donosio bi mi lijepo cvijeće ispred naše kuće. Tako sam se poželjela tate. Čika Boro, pomozi mu da me pronađe. Čika Boro, ti možeš pomoći mome tati. Moj tata ti je pomogao prije mnogo godina ti znaš kako... Molim te Čika Boro, pomozi mu da me pronađe...
MOJA NOĆ SA SREBRENICOM priča (odlomak):
Moj narod ne proklinje, moj narod ne zaziva zlo onomu tko mu ga napravi, moj narod zna što mu se dogodilo i jako dobro zna tko je zlo napravio. Ali u tom narodu nema zla. Nije s njim rođeno. Svugdje kukolja ima, al' zdravo sjeme ga nadjača. Tako je u mojemu narodu.
Zato poslije svega taj narod ima snage dići glavu k nebu u znak molbe za rahmet ubijenima i zazvati mir i za zločince. A nebo zna što komu pripada. Noć je ovo u kojoj nema sna. Koračam u mislima ispred uperenih pušaka i znam, znam što slijedi. Nije smrt zlo, zlo je ovo što je donese. Na ovaj način. Tako je žrtvama bilo.
Noć je ovo u kojoj nema sna. Žrtve Srebrenice. 8372. Klanja im se cijeli svijet, samo oni ne. Ne „nebeski“ narod. Nek mu je Bog na pomoći. Eto, ovako to radi moj narod. I u hropcu tuge i žala mučitelju svome Božju pomoć zaziva. Jer, žrtve su svoj mir našle. U nama. A njihovim ubicama trebat će tisuće godina koje dolaze za samo jedan jedini sekund mira.
Ponosni smo što smo baš ovakvi kakvi jesmo, bez mržnje, al' konačno uz spoznaju tko to živi do naših vrata. Onaj koji zakuca u noći i povede nas u nezaborav, a oni i živi u zaboravu povijesti obitavaju s etiketom neljudstva. To je cijena toga kakav čovjek jesi. Neka je vječni rahmet žrtvama genocida u Srebrenici.
BETA JE POSVETILA TEKST IN MEMORIAM KEMALU MONTENU:
Otišao je… Pjesnik… Umjetnik… Čovjek.
Raslo se uz njegove pjesme, uz taj prepoznatljiv i svima nama drag glas. Voljeli smo ga i slušati i gledati jer njegov nastup je uvijek bio prirodan, iskren… za raju. Oduvijek se znalo da tamo gdje je Kemal Monteno – tamo je dobra zabava i dernek do zore. Nisu njegovi koncerti imali limita vremenskog… ostajalo se dok glasa se ima…
Živio je ovaj čovjek punim plućima, čisto i čestito i bez mrlje na duši. Ode dijete Sarajeva koje nikada nije napustio onaj fini, osobiti sarajevski smisao za humor i ljubav prema lijepome… slici, pjesmi, riječi, treptaju života… a najviše ženi. Obilježila su njegove pjesme mnoga ženska imena, a u svakoj je na pijedestalu bila LJUBAV. Ovaj veliki emotivac vjerovao je u ljubav, u život, u ljude.
Ovaj tekst posvećen Elizabeti Zubak možemo zaista zaključiti s istinitom činjenicom da je opraštanje od Bete veoma teško i bolno. Ostavila je neizbrisiv trag u životu svih koji su je poznavali i jako, jako će nedostajati sinu Egonu, bratu Josipu, šogorici Sereni, nećakinji Tei i ostaloj rodbini, te mnogobrojnim prijateljima. Njezin osmjeh koji kreće iz očiju, njezina dobrota, plemenita duša i „zarazna“ energija s beskonačnom vedrinom ostat će beskrajni, nezaboravni!
Posljednji ispraćaj Elizabete Zubak je 13. veljače 2025. godine u 15:00 sati na Gradskom groblju u Umagu. Neka joj je laka crvena istarska zemlja te da počiva u miru koji je svojom ljudskošću i dobrotom zaslužila.
(Priredio Asim Čabaravdić)
