Devet godina nakon Giuricinove smrti u njegovom računalu pronađen gotov tekst za knjigu
U godini kada se obilježava 80 godina osnivanja legendarnog talijanskog bataljuna Pino Budicin, u punom Multimedijalnom centru Grada Rovinja predstavljena je knjiga „Antifašizam u Rovinju i na Rovinjštini 1919.-1945.“ pokojnog Luciana Giuricina, jednog od najistaknutijih novinara, publicista i povjesničara Talijanske zajednice u Hrvatskoj.
Predstavljajući knjigu povjesničar Milan Radošević je rekao da bi se malo tko usudio leksikografski istražiti i napisati knjigu o antifašizmu u dugom razdoblju od 26 godina. Međutim, Luciano Giuricin se kao srednjoškolac uključio u talijanski bataljun Pino Budicin, pa se kao svjedok, pripadnik antifašističkog pokreta, u poznim godinama svog znanstvenog rada prihvatio ovog složenog izazova.
„Kao jedan od osnivača Centra za povijesna istraživanja 1968. godine Rovinju, Luciano Giuricin je ubrzo izrastao u istaknutog istraživača i povjesničara. U suradnji s Aldom Bressanom i Giacomom Scottijem pomno je istraživao doprinos talijanske zajednice Narodnooslobodilačkoj borbi u Istri i Rijeci. Njihovi radovi, posebno knjige „Fratelli nel sangue“ i „Rossa una stella“ ključni su za razumijevanje talijanskog otpora fašizmu i njegovom mjestu u partizanskom pokretu“, rekao je Radošević.
Naglasio je da je Giuricin, kao suosnivač Centra i član uredništva povjesničarskog godišnjaka Quaderni, s godinama napisao velik broj znanstvenih radova i knjiga. Definiran je kao vodeći povjesničar Talijanske zajednice, uvijek u potrazi za istinom o ovim krajevima, posljedično često u sukobu s političarima, pa i pojedinih povjesničara.
Bestseler o uznicima Golog otoka
Autor je čitavog niza knjiga o začecima antifašizma i narodnooslobodilačkom pokretu u Istri i Rijeci, ali i o negativnostima poraća, posebno kao autor bestselera „La memoria di Goli Otok – Isola Calva“, u kojem je objavio razgovore sa 38 svjedoka masovne i brutalne čistke unutar jugoslavenskog komunističkog pokreta koja je uslijedila nakon raskida Tita sa Staljinom 1948. godine. Time je postao jedan od istaknutih aktera razvoja Centra kao ključne znanstvene institucije, ne samo Talijanske zajednice, već čitavog prostora na kojem se prožimaju tri susjedne države, Hrvatske, Slovenije i Italije.
„Devet godina nakon što je preminuo u Giuricinovom računalo je, uz ostalo, nađena pred deset godina pripremljena knjiga nastala nakon 50 godina intenzivnog istraživanja antifašizma u Istri. Zahvaljujući izdavačima, Centru za povijesna istraživanja, Gradu Rovinju i Savezu antifašističkih boraca i antifašista Rovinjštine dobili smo leksikografsku knjigu koja će biti temelj stjecanja znanja i daljnjih istraživanja.
Prvi fascio i žrtva Pietro Ive
U knjizi, nastavio je Radošević, Guricin se fokusirao na ključne događaje, opisujući kako je već 1919., nekoliko mjeseci nakon Milana u Rovinju osnovan prvi fascio. Kao odgovor javlja se i prvi otpor fašizmu, pa je Rovinjac Pietro Ive, ustrijeljen u veljači 1921. prilikom organizirane radničke demonstracije.
„Rovinjski antifašisti, ali i oni iz susjednoga Rovinjskog Sela i cijele Rovinjštine, o čemu Giuricin detaljno piše u ovoj knjizi, prolazili su 25 turobnih godina, bili prisiljeni na emigraciju, na zatvorske kazne radi političke aktivnosti, a najzad i na pogibiju u vojnome srazu. U ratu je tako u Rovinju poginulo 190 stanovnika, nedalekim Rovinjskom Selu 29 i Sošićima 40. Rovinj se diči i sa dva narodna heroja. Matteo Benussi Cio i Giuseppe Pino Budicin su bili ključne figure antifašističkog pokreta u Istri i Rovinju tijekom Drugog svjetskog rata. Dva mjeseca nakon Budicinove pogibije po njemu je nazvan talijanski bataljun osnovan na stanciji Bembo kod Bala koji je brojao 120 boraca. Luciano Giuricin, jedan od pripadnika bataljuna je pomnim istraživanjem uokvirio pravi almanah rovinjskih antifašista“, rekao je Radošević.
Sinteza rada generacija povjesničara
Veličina autora je, dodao je Radošević, u tome što je istraživanju pristupio iz nezavisne povjesničarske struke, sintetizirajući vlastite i izvore ovdašnjih povjesničara, prvenstveno Davora Mandića, Petra Strčiće, Marija Mikolića i Antonija Pauleticha. Tako je prikazao da antifašistički pokret u drugome svjetskome ratu na istarskom prostoru nije bio monolitan, što je i razumljivo s obzir na kompleksnu povijest , nacionalnu i ideološku heterogenost, utjecaje izvana, trvenja između KPI i KPJ, nepovjerljivost, što će se pokazati i dobrim dijelom opravdanim.
„Giuricin se osvrnuo i na određene teme koje su definitivno pokazale i slabosti i pogreške antifašističkog pokreta, prije svega na pitanje fojbi. Ipak, danas, 20 godina nakon nastanka ove knjige, mogu reći da te teme više nisu tabu, da se o tome piše, što to pridonosi boljem razumijevanju zbivanja, procesa ali i tragedija drugog svjetskog rata. Ono što Giuricin, kao pravi znanstvenik ne prihvaća, jest generalizacija i tendencioznost, koja je nažalost, moram to reći, i dalje prisutna u talijanskoj literaturi i filmografiji“, istaknuo je Radošević.
Okrutne smrti u fojbama, ali i iskazivanje ljudskosti
Velika većina tih žrtava sigurno su bili fašisti, koji su neprijeporno morali odgovarati za svoja zlodjela, ali sigurno ne smrću, i k tome još i tako okrutno. Pogubljene osobe, osim nekoliko viših dužnosnika i skvadirsta, bili su uglavnom dužnosnici niže razine. Neki su bili i nedužni. Ali zacijelo nije bio posrijedi protutalijanski genocid jer je istovremeno s takvim groznim postupcima bilo i mnogih drugih u kojima se iskazivala ljudskost, kako od strane partizanskih snaga, tako i stanovništva uopće, koji su pomogli u pružanju pomoći, prehrani i spašavanju tisuća talijanskih vojnika nakon kapitulacije Italije.
„Ono što Giuricin, na temelju svojih dugih istraživanja, ali i velikog životnog iskustva, znao cijeniti, i što je, osnovna poruka ove knjige, jest da unatoč određenim međusobnim političkim razlikama i neslaganjima na nacionalnom i ideološkoj razini, krizama i greškama koje su se dogodile u antifašističkom pokretu, ideja borbe za slobodu u konačnici je prevladala, ona uvijek pobjeđuje, okuplja većinu čovječanstva, i poražava nasilne, u ovom slučaju fašističke režime
U ime nakladnika, Centra za povijesna istraživanja, ravnatelj Raul Marsetič je rekao da je dugo očekivana knjiga Luciana Giuricina njegov veliki doprinos historiografiji antifašizma, posebno u Rovinju u kojem su se Talijani i Hrvati zajedno od dolaska fašista na vlast borili za humano i solidarno društvo.
Hrvati i Talijani, pobratim i pubrateine
Ezio Giuricin, novinar, publicist i povjesničar, autor brojnih samostalnih knjiga koje je izdao rovinjski centar ili onih u suradnji s ocem Lucianom rekao je da je vrijednost ova knjiga prije svega zajednički otpor i stremljenje boljoj budućnosti Hrvata i Talijana, koji su se međusobno s poštovanjem oslovljavali s pobratim ili pubrateine
U ime suizdavača Saveza antifašističkih boraca i antifašista Rovinjštine i Grada Rovinja Centru su se zahvalili Branko Oplanić i gradonačelnik Rovinja Marko Paliaga, a u ime Županije Istarske Ivan Glušac, izaslanik župana Borisa Miletića.
Rođen u Rovinju Luciano Giuricin je desetljećima radio za EDIT, a uz kronike iz Rijeke i Istre za La voce del popolo osnovao je dvotjednik Panorama. Bio je predsjednik Odjela povijesnih istraživanja u Rijeci. Poseban su mu doprinos povjesničarskih knjiga o talijanskoj nacionalnoj zajednici. Uz istraživanja i publiciranja za Centar za povijesna istraživanja surađivao je sa Hrvatskom leksikografskim zavodom i Istrapedijom, Hrvatskim radijom, Zavodom za povijesne i društvene znanosti Rijeka, Pazinskom memorijalom, časopisom Dometima i drugim.
Autor
