'Njeni kazališni tekstovi bili su iskričavi, duhoviti, katkad urnebesno smiješni'
„Kada bi se mogao mjeriti intenzitet intelektualnog i misaonog življenja punim plućima s guštom i radosno, neka vrsta kvocijenta uživanja u umu, mislim da bi rijetko tko nadmašio našu dragu Tatjanu Šuput Raponja. To nije fraza i to znaju svi koji su je poznavali. Opojnost uma, o kojoj je pisao Tin Ujević, to je živjela Tanja, a omiljena zabava su joj bile misaone i jezične akrobacije još od gimnazije poznate kao šuputizmi“, prof. dr. sc. Ankica Marinović povodom smrti redateljice, dramaturginje i spisateljice Tatjane Šuput Raponje iz Pule.
„Bila je negdje na pola puta između filozofskog mizantropa i zaljubljenika u ljude. Tanjin front je bio sloboda bez granica, a iznad svega, jezik kao sloboda bez granica. Za nju je pisanje bilo inačica disanja. Živjela je povučeno, daleko od ljudi, njegujući zdrav intelekt nasuprot intelektualističkoj ispraznosti.
Pamtimo je i kao zaigranu, inteligentnu i duhovitu spisateljicu, koja često nije marila za ionako precijenjene društvene konvencije. Čitav život pisala je neumorno. Pod njenim imenom i pseudonimom Kordelije Paladin napisane su i izvedene brojne kazališne predstave. Njeni kazališni tekstovi bili su iskričavi, duhoviti, katkad urnebesno smiješni, ali nikad za jednokratnu upotrebu. Uvijek s filozofski ozbiljnom, univerzalnom porukom.
Imala je tu sreću i blagoslov u svojoj blizini desetljećima imati Roberta Raponju, a Robert je imao tu sreću i blagoslov u svojoj blizini imati Tatjanu. Njih dvoje su išli kroz život obogaćujući jedno drugo i emotivno i intelektualno i umjetnički. Bili su jedno drugome i nadahnuće i ogledalo. U očima svoga partnera imali su korektiv i čvrst oslonac, povezani bezrezervnom ljubavlju do posljednjeg dana.
I u danima bolesti, zadnjih mjeseci, Tatjanini bližnji imali su potrebu zapisivati njene duhovite i zapanjujuće lucidne rečenice, čak i kad je već bila na pola puta između vremenitosti i vječnosti.
Draga Tanja, napustila si nas prerano i nekako baš na brzinu. Hvala ti što si bila dio naših života i hvala ti na vedrini i neizbrisivim sjećanjima koje si nam ostavila u baštinu. Nedostajat će nam tvoj osmijeh, tvoje prijateljstvo, tvoja „dječja usta“ ili „što na umu to na drumu“. Nedostajat će nam tvoj, u najpozitivnijem smislu opaki smisao za humor, koji te nije napuštao ni u danima bolesti.
Osvrtat ćemo se, tražiti te, potom se oslanjati na sjećanja u kojima ćeš živjeti na novi način, na koji će se, oni koji te vole, tek trebati priviknuti.
Jedan mudri filozof jednom je rekao: Čovjek kao vremenito biće zna da tijek vremena sve donosi i sve odnosi, da vrijeme sve daruje i oduzima. I da možeš nekome pokazati ljubav i tako da ga pustiš“, napisala je dr. Ankica Marinović.
