'Moguće je da se ugasi i ovo malo željeznice u Istri. Ali kako, kad tek najavljuju modernizaciju'
Na stanici u Puli nedavno nismo pronašli samo Ivana Paškvalića (21), prvog istarskog strojovođu nakon tri desetljeća: ondje je bio i veći dio ekipe ovdašnje željeznice. Među njima i veteran Marino Škrlj (65) iz Lupoglava, umirovljeni strojovođa. Kolege mu tepaju da je enciklopedija za prugu. Iskoristili smo priliku za ćakulu s njim.
Marino je završio željezničku školu u Ljubljani, za elektromehaničara. Vlakovima je upravljao do 1994., većim dakle dijelom pod Slovenskim željeznicama, a onda je do umirovljenja bio instruktor u HŽ-u. Dvaput je bio potpredsjednik Sindikata strojovođa Hrvatske, obnašao i funkciju povjerenika u pulskoj podružnici.
Naš subesjednik priznaje da je iznimno ponosan na uvodno spomenutog Ivana koji, kao njegov nećak, nastavlja obiteljsku tradiciju na tračnicama. Jednako snažno žalosti ga loša kadrovska slika, činjenica da zbog nedostatka strojovođa autobusi pokrivaju neke dionice u prometovanju vlakova na Poluotoku. U pomoć - da stvar iole funkcionira - moraju uskakati i kolege iz drugih krajeva Hrvatske.
„Prije ti je trebala i veza za radno mjesto strojovođe. Nekad je falilo vlakova i vučnih vozila, a sad nema ljudi. Drugdje, gdje je bilo više prometa, kadrovi su se popunjavali, a ovdje je trajalo dok nije puknulo. Nije bilo toliko potrebe, izgubila se pomalo tradicija, skoro svi su pošli u penziju, i nastao je problem. Ali to bi se riješilo da je volje. Najavljuju nove vlakove za Istru i kega vraga sve ne, ma ki će peljati?“, pita se Marino.
„Nepalci!“, dobacuje netko iz ekipe koja se okupila da bi proslavila 35 godina osnutka Sindikata strojovođa Hrvatske. Tu je i umirovljeni nadzornik Lučano Švić iz Sv. Petra u Šumi, ali i Sandra Veršić, administratorica i „Katica za sve“, koja popravlja sliku u muškom kolektivu. Pala je marenda, prilika za evociranje svjetlijih trenutaka željeznice.
Pa se tako i naš sugovornik prisjetio vremena otprije 30 godina, kada je istarska željeznica zapošljavala 74 radnika - strojovođe, pomoćnike, nadzornike, mehaničare i administrativno osoblje. Danas je knjiga spala na njih 20-ak, od kojih su polovica strojovođe.
Ropotarnica ili procvat
Kako je krenulo, moglo bi i ovo malo željeznice u ropotarnicu?
„I to je moguće. Bila bi prava šteta, svi smo svjesni važnosti željeznice. Ali valjda neće sad kad su najavili popravak i modernizaciju pruge, tim više što će se financirati europskim novcem, a nadu ulijeva i aktualni ministar prometa. Vlak koriste oni koji drugog prijevoza nemaju, žitelji Roča, Sv. Petra u Šumi, Žminja, pa i Pazina, uglavnom školarci, a nekad je bilo više radnika. Putnički promet svugdje je nerentabilan, čak i u okolici Zagreba. Država smije subvencionirati, ali i tu postoje ograničenja“, kaže Marino.
Nadam se da će stvari ići na bolje.
„Kad smo prebrodili ono najkritičnije razdoblje, oko 2010. godine, ukidanje teretnog prijevoza, valjda će i ovi dečki i cure na željeznici u Istri pregrmjeti trenutnu situaciju“, prisnažuje.
Rado govori i o svom sindikalnom aktivizmu. Bio je sudionikom, kako veli, prvog štrajka strojovođa u Sloveniji, 1988. godine. Štoviše, od njega je praktički i krenula priča s pobunom, budući da ga je baš tog dana zapala prva smjena u Divači, pa je bilo pitanje hoće li pokrenuti vlak ili ne. Nije, naravno, i sada je na to ponosan, jer je štrajk – a bila je, napominje, vrlo delikatna situacija – uspio, radnici su se izborili za svoja prava i bolje uvjete. Nakon toga osnovan je Sindikat strojovođa Slovenije.
„U sindikatu su nam uvjeti rada uvijek bili i važniji nego sama plaća i materijalna prava. Nikad nismo radili ništa na štetu firme; nismo pilili granu na kojoj sjedimo poput nekih danas. Sa srcem sam bio sindikalist, iz uvjerenja“, dodaje.
Priznaje da mu današnji sindikalni vođe sve više nalikuju političarima. „Volio bih da sam u krivu, ali čini mi se da ipak nisam“, zaključuje razgovor Marino.
Autor
