'Ostala sam na 10 posto kose: perika mi je bila štit od 'dobronamjernih'. Ipak, od ovog se ne umire'
Liječnici su joj rekli da joj kosa više nikada neće narasti jer lijeka protiv ćelavosti nema, ali poduzetnica Sara Rosanda (33), supruga i majka dvojice dječaka, nije odustajala i dalje ne odustaje iako zna da je možda dobila bitku, ali ne i rat. U svemu tome kroz blog i Instagram pruža podršku svima onima koji se nose s istim problemima i kojima treba netko koga ona na početku borbe nije imala, objavila je Glorija.hr.
Ispovijest ove svestrane Puljanke, ujedno influencerice, prenosimo u cijelosti.
S alopecijom sam se prvi put susrela sa samo šest godina, nakon operacije krajnika. Roditelji su mislili da me netko počupao u vrtiću, ali kako su se pojavljivala područja bez kose u formi pravilnog kruga, završili smo na pretragama. Reuma faktor je bio izrazito visok pa su liječnici mislili da se radi o djetetu koje se ne može kretati od bolova, a ja sam plesala od svoje treće godine. Dakle, osim ispadanja kose, nisam imala drugih problema. Tada mi to nije bio šok jer su se žarišta pojavljivala periodično i popunjavala se nakon par mjeseci.
Prvi pravi "šamar" doživjela sam 2016., s 26 godina, nakon operacije štitnjače. Počela su se stvarati žarišta, svakim danom su se širila i nastajala nova. Bila sam mlada, slobodna, zaposlena žena koja je uživala u stvaranju karijere... Mislila sam kako će se sve povući, da je tijelo doživjelo traumu zbog operacije i promjene hormona. U međuvremenu sam se upustila i u ljubavnu vezu. Kako bi se reklo, živjela sam punim plućima.
Sve dok nisam ostala na 10% kose. Rupe se nisu mogle više kamuflirati, a nisam bila spremna pričati o tome. Znali su moji roditelji, najbolja prijateljica, danas kuma i tadašnji dečko, danas muž. Nisam htjela da me klijenti na sastancima pitaju za zdravlje, gubiti vrijeme u teretani objašnjavajući da to nije posljedica zračenja, nisam bila spremna reći s čime se borim.
Na pregledima bi mi govorili da se pomirim sa situacijom, da kosu više nikad neću imati. Da sam izgubila folikule i da nema od kuda više narasti. Lijek za ćelavost ne postoji. Više od godinu dana sam bila na intenzivnim pretragama. Uzeli su sve što su mogli, pa čak i komadić kože s glave kako bi napravili biopsiju - i ništa. Danima sam plakala i to toliko da bih i fizički osjećala bol. Sklupčala bih se i tresla od slabosti. Nisam navikla biti slaba, nitko oko mene nije. Trebala sam predah. Nisam više htjela pretrage, bockanja, posebne prehrane... Probala sam i alternativnu medicinu - i dalje ništa. Presađivanje nema smisla jer mi folikule atrofiraju, injekcije nisu djelovale, za kortikosteroide nisam bila spremna jer sam razmišljala o bebici kroz koju godinu. Sve što sam dobivala bilo je više kozmetički, a ne fokusirano na izvor problema. Alopecija je bila posljedica, ali čega?
Nakon što su mi ubili volju i nakon što sam obrijala glavu, klonula sam. Trebao mi je predah od svega. Da me nitko ništa ne pita i da uzmem pauzu, a do tad pristajem samo na imunološke preglede. Kada sam ostala trudna s prvim sinom Ottom 2018. godine, bila sam kod imunologa zbog periodičnih pregleda i saznala na vrijeme za nova autoimuna stanja, koja bi bila pogubna za plod u slučaju netretiranja, sve je imalo smisla! Jedan od njih je bio antifosfolipidni sindrom, za kojeg su u to vrijeme žene prolazile dva do tri neobjašnjiva spontana pobačaja, pa ih se testiralo na to. No, mnogo mi je lakše pisati iz današnje situacije o tome. Tada sam tapkala u mraku i čekala čudo. I dogodilo se. Ne jedno – već dva! Prvo sam 2019. dobila Otta, zdravog i s puno kose, a dvije godine kasnije i Erona.
No, do takve perspektive prošla sam teška razdoblja. Nisam znala je li veća tuga to što se ne prepoznajem u ogledalu ili što me oni koji me najviše vole ne prepoznaju u tom stanju. Nakon što me dečko doslovno molio da moram pronaći snagu jer se ja tako ne postavljam prema problemima i kad sam ga vidjela zabrinutog, shvatila sam da to više nema smisla.
Prvi put sam plakala kad sam odlučila obrijati glavu, imala sam jedan pramen kose koji sam skrivala pod perikom zbog koje sam, kad sam je kupila, neutješno plakala. Pronalazak one koja će izgledati kao da nije dio kostima za Noć vještica bio je težak, a kada sam uspjela s jedne strane mi je pao kamen sa srca, ali s druge sam u sebi nosila tugu jer sam znala koliko će me sputavati. Brijanjem sam skinula samo taj pramen, uz preostalih devet dlaka koje su se još borile na toj ćelavoj glavi, ali to je za mene značilo kraj.
Drugi put sam plakala kad sam kupila periku od prave kose. Uz mene je bila moja kuma, na službenom putu u New Yorku gdje sam našla model rađen po mjeri, a kada sam vidjela kako mi stoji, koliko god je bila wow, još jedan komadić nade u meni je bio ugašen. Plakale smo i smijale se kroz suze. Tada sam shvatila koliko mi teško pada što su moji ljudi loše i nisam željela da razlog tome bude što nemam kosu. Nisam željela biti ničija briga. Pomislila sam "probudi se, to je samo kosa. Imala si divnu, dugu, plavu kosu - sad je nemaš. Ali ti si tu, od toga se ne umire".
Tada sam odlučila i da želim kroz društvene mreže biti na raspolaganju svima koji se s time bore. Biti izvor informacija za pretrage, terapije, staviti fokus na imunološku priču, govoriti o alternativnim opcijama. Htjela sam s ljudima podijeliti da sam imala prilike probati različite perike, da znam gdje nabaviti vodootporno ljepilo, trakice... Htjela sam biti drugima netko tko je meni trebao - netko tko me razumije i može me sjetiti da ima puno gorih stvari na ovom svijetu, a da time ne umanjuje teret koji nosim.
Ja sam imala podršku kakvu neki mogu samo sanjati, moji ljudi su mi nekad znali i šutnjom pomoći. Gledala bih tatu i vidjela mu u očima kako bi najradije preuzeo sve moje brige. Gledala bih mamu i, bez da išta spomene, znala da me želi zagrliti, raspasti se sa mnom, ali stisnula bi zube i ostala bi jaka. Zbog mene.
Prije nego što mi se kosa vratila, nisam govorila o tome. Tek kad sam nakon prve trudnoće pokazala novu frizuru, uspjela sam izgovoriti da se nisam ošišala, nego sam skinula periku. Ponovno je počela ispadati kada sam krenula ponovno s pretragama, ali se u međuvremenu dogodila još jedna trudnoća i kosa se vraćala. Problemi su se vratili nakon druge trudnoće, krajem 2021. godine, a kulminiralo je početkom 2023. kada sam obrijala glavu i vratila se perikama.
Danas mi je mnogo lakše bez kose. Ne odustajem. Nisam odustala ni nakon što mi je više od sedmero stručnjaka reklo da se pozdravim s njom. Sada jedino na što mislim su moji sinovi. Važno mi je da u trenucima tuge ne utječem na njih i da njima ovu temu, koja je teška i za odrasle, probam približiti. Zato su bili sa mnom dok sam skidala zadnje pramenove kose. Eron mi je rekao da sam mu tako ljepša i da ne stavljam više perike, a Otto dodao da imam glavu kao kuglu zemaljsku. Nisam znala bi li se smijala ili plakala – pitala sam ga misli li da imam baš tako veliku glavu pa mi je objasnio da su prazni dijelovi mora i oceani, a preostale dlačice kopno.
Perika mi je cijelo vrijeme bila štit od pitanja, "dobronamjernih savjeta", ali i spas kada se nisam osjećala ženstveno. Iako sam osjećala da me sputava, danas samo mislim na klince. Da nikad više neće imati pet i tri godina, da nikad više neće biti ljeto 2024. godine. Obišli smo sve plaže, sve spilje, vozili smo kajak, pedalinu, prošli sve tobogane, vodene parkove i bazene. Nosila sam periku i kapu koja bi je držala da ne odleti na kakvom spustu. Lakše ću preživjeti i da ostanem bez nje, nego da njima uskratim nešto.
U kolovozu sam skinula periku na Instagramu, i na to ne gledam kao na hrabru odluku. Taj mjesec je bio posvećen svima onima koji se bore s alopecijom, a pritom je 25 osoba doniralo kosu u sklopu akcije "Moja kosa za radost djeteta" za djecu koja se bore s onkološkim bolestima. To je hrabrost - biti to dijete, biti taj roditelj i biti jedna od tih 25 osoba koje su odlučile darovati svoju zdravu kosu.
Sada, kada kosa raste, osjećam pobjedu. Još jednu pobjedu iako sam, dugoročno gledano, dobila bitku, ali ne i rat. Znam da se može brzo vratiti, da ova terapija može prestati djelovati baš kao i zadnji put. Znam da se to može dogoditi već sutra, pa dok imam kosu uživam u njoj dok je imam. Fizički mi je lakše bez perike, ne zato što sam si ljepša, nego jer mi je lakše vježbati, nisam ukočena, prirodnije se krećem, razmišljam kako ću ove zime skijati bez da moram razmišljati o njoj.
Kad razmišljam o toj pobjedi, prisjećam se što sam rekla najbližima - vratit ću kosu, samo je pitanje kad i kako. Zahvalna sam prof. prim. dr. sc. Mariji Glasnović koja me prati godinama, koja je pri trećem padanju kose pronašla način kako da izbjegnem periku, a ovog puta me od nje i izvukla. Ona je bila dovoljno uporna i znatiželjna, uvjerila me da pretrage nisu uzalud, da stisnem zube i krenem iznova.
Svatko tko se suoči s ovakvim izazovima prolazi kroz različite faze. Prvo, dolazi šok zbog gubitka nečega što smatraš dijelom svoje osobnosti, ili ti drugi to tako prezentiraju. Kada sve emocije izađu na površinu, slijedi faza borbe u kojoj ne postoji jasna strategija; učiš kako opstati, kako se nositi s novim pogledima, pitanjima, vlastitim ogledalom.
Moja snaga? Dolazila je polako, korak po korak, s podrškom ljudi koji me znaju i vole. Ponekad je bila skrivena u osmijehu mog muža, u zagrljaju sinova, a nekada u tišini, kada bi netko samo bio uz mene. Alopecija me naučila da snaga nije u uvijek u hrabrom stavu već u priznavanju i prihvaćanju dana kada nisi dobro, kada si slomljen, ali kreneš dalje.
Kroz trudnoće i majčinstvo nisam imala prilike biti bez tereta alopecije, ali nastojim da to ne utječe na djecu, ali ni na moju karijeru. Nakon 10 godina dala sam otkaz u tvrtki u kojoj sam radila te se posvetila svojoj koju sam otvorila par godina ranije. Ne dozvoljavam da me sputava, iako me obilježila - no na pozitivan način.
Za kraj samo želim naglasiti da, iako svi to na početku mislimo, niste sami. Od kada o ovome pričam javno javili su mi se mnogi kako bi potražili savjet ili samo da se požale. Oslonite se na one koji vas vole i podržavaju, ali budite i nježni prema sebi. Razmišljajte da svakim danom nešto lijepo propuštate, dok postoje oni koji se bore za život. Treba smoći snage sebi dati šansu i krenuti dalje.
Nemojte dopustiti da vas definira ono što vam se događa. Mnogo smo mi više od fizičkog izgleda, bolesti ili bilo kojeg problema. Svaka promjena nosi novi početak, i sretna sam što se moj put oporavka polako razvija. Povratak kose je simbol nečega što sam izgubila, ali ne definira moju budućnost. Kosa koja raste je fizički znak promjene, ali i znak da sutra može uslijediti nova borba i zato uživam u kosi koju imam danas, objavila je Glorija.hr.
Autor
