'Ovo je lijek za PTSP, za sve. To se ne može platiti'
Čim padne sumrak, na pulskom šetalištu Lungomare postaje vrlo živo. Nije to ona vrsta života koja prvoloptaški pada na um, nema tu gomile šetača s kojom ćete se sudarati na uskom pločniku. Život se odvija dolje, na stijenama, a da se nešto zbiva, primijetit ćete po svjetlima, strateški raspoređenima na svakih desetak metara obale. Svjetlo onda biva usmjereno prema moru, prema plijenu koji strpljivi čekači vrebaju.
Lovci na kalamare imaju vremena koliko hoćeš. A i strpljenja, koje dolazi u paketu. No, nije to samo puko lovljenje morskih predatora. Ima u tom iščekivanju na stijenama, uz pogled na pučinu, dok grimizna sunčeva kugla uranja u more, puno više od ufanja u dobar ulov.
“Lijepo je upecat', al' ako ne upecam ništa, bit će sutra. U mirovini sam, radio sam u policiji, bio u ratu, u BAK-ovima, imam PTSP, a ovo me opušta, volim tu biti sam. Ovo je lijek za PTSP, za sve, to se ne može platiti“, bez zadrške pripovijeda nam jedan od lovaca, čija je pozicija odmah ispod kule.
Odmah do njega pušću je bacio 88-godišnji liječnik u mirovini, kirurg, no ni on, kao i naš prvi sugovornik, ne želi imenom u javnost, iako imaju puno toga za reći. Tek treći, puno mlađi lovac, Aleksandar, pristaje da u javnost pripustimo njegovo ime.
Prvi, nazvat ćemo ga Pero za potrebe reportaže, detaljno nam objašnjava situaciju u moru.
„Sezona je, ali lignji ne da ima slabo, nego ništa. Trebale su stići još u desetom mjesecu, ali je more pretoplo, a lignje vole hladno. Dolaze uz obalu pariti se i mrijestiti“, kaže Pero. Globalno zatopljenje uzelo je danak, rezonira.
Ipak, oni su ovdje svaku večer: dođu u sumrak i ostaju sve do 19, 20 sati. Sinoć nas je tu bilo osam, kaže Pero. Uvijek je to ista ekipa, domeće Aleksandar, koji kalamare lovi nekoliko godina, No, i on se žali na slab ulov. Lani je, nastavlja Pero, u jednoj večeri oborio rekord, ulovivši 21 lignju. Ni doktor nije sretnije ruke, ali dobro, tek je stigao: on ne koristi štap kao ostali, pušću zavrti u zraku i baci 30-ak metara od obale i onda lagano povlači. Treba biti oprezan i paziti da pušća ne padne na morsko dno i ondje se zakači jer je najvjerojatnije neće biti moguće izvući.
No, s morem se nikad ne zna. Strpljenje je jedini odgovor.
Pero nam detaljno objašnjava što je sve potrebno za lov na kalamare. Oprema će nas, veli, koštati oko 150 eura. Za dobar štap i 'mašinicu' ili rolu za pecanje kojom se povlači ribarski konac treba izdvojiti stotinjak eura. Valja još nabaviti svjetiljku koja se pričvrsti na glavu i pušće raznih boja koje će privući kalamare. Naši lovci opremljeni su posebnim četvrtastim ruksacima u koje stane pribor, ali koji se istovremeno mogu razvući u stolicu jer valja odmoriti dok se satima čeka. Na koncu, Pero iz džepa vadi dozvolu bez koju se ne može u ovu vrst razonode. Za penzionere ona stoji 15 eura godišnje.
Budući da kalamari nikako da dođu blizu obale, ima i onih koji na njih vrebaju s barki. Nekad se barke previše približe obali i onda nastane belaj. „Makni se malo dalje“, viče jedan od lovaca kojeg uočavamo na drugoj strani šetališta, kod Gortanove uvale. Nakon kraćeg dovikivanja, barka se polako udaljava. Nije problem u tome da će im barke rastjerati lignje, nego ne mogu baciti pušću, objašnjava Pero.
Naši lovci za našeg posjeta nisu ulovili nijednu lignju. Ali, ne odustaju oni tek tako. Lov na kalamare, kako rekosmo, puno je više od samog lova.
„Ulov je sporedna stvar. Važno je opuštanje, boravak uz more, više smo tu zbog gušta, odmora“, kaže Aleksandar dok polako povlači pušću. Bit će tu sat, dva. A kalamari, ako ih ne bude danas, doći će sutra.
Autor
