Krešo i Finči, pazinski 'tvinsi'. Ljudi ih često mijenjaju, ali sve je okej dok ih žene razlikuju
Oni su Krešo i Finči, pazinski „tvinsi“. Krešimir Juričić - Krešo (48) i Anton Finderle - Finči (43) nisu ni u kakvom srodstvu, samo su sugrađani koji si poprilično nalikuju, toliko da ih ljudi redovito zamijene. Zanimljiva im svakodnevnica. Dosadno je stalno biti – ti. Ovako je Krešo malo Finči, a Finči Krešo. Dobro dok ih žene prepoznaju.
Okej, vele da svatko ima svog dvojnika, ali zeznuto je kad vas on potrefi u relativno maloj sredini poput Pazina, gdje svatko svakog zna bolje i od njega samog. Ili barem misli da zna. Stvari, međutim, u ovoj priči postaju malo ćaknutije kad pogledate kako se Finderle vješto našalio na svome FB profilu:
„Počelo je tako da su me pitali kako mi je Ana. Mislio sam da misle na Janu. Pa su me pitali kako je Ian, mislio sam da misle na Jana“, napisao je. I supruge i djeca - ako treba pojasniti - zovu im se vrlo slično.
Cijeli je tu, dakle, rukovet podudarnosti, pravi buket možete složiti, ili ono barem novinsku crticu. Dodajmo ipak još prstohvat, da ne usfali: obojica su društveno angažirana, članovi nekoliko udruga, Juričić čak i predsjednik Ženskog odbojkaškog kluba Pazin; dijele strast za košarkom i alternativnom scenom. Kaže jedan od njih da su im i ljepše polovice malko nalik jedna drugoj…
Elem, ukrštavaju im se putovi i poznanici, ali potonji se, eto, svejedno znaju zabuniti. Zeznuo se jednom i potpisnik, prije dvadesetak godina, makar je s Juričićem bio cimer u studentskim danima. Mislio da se Krešo umislio pa neće ni pozdraviti više, kad ono... – Finči. Bilo je to na nekom koncertu u Savičenti, ali maglovita su sjećanja za iznositi detalje.
Juričić je, inače, šire poznat kao dugogodišnji tajnik udruge Vinistra, a Finderle je gotovo dva desetljeća gradski službenik za društvene djelatnosti.
Dubleri i po vibri
„Znali su me pitati kako mi je u Vinistri i kad ću doći na probu limene glazbe, pa sam shvatio da uopće ne misle na mene, već na Krešu. U početku sam odgovarao kako to nisam ja, ali u jednom razdoblju to je bilo gotovo svakodnevno. Dosadilo mi je objašnjavati, pa sam odradio taj neobavezujući razgovor i krenuo dalje. Isto proživljava i Krešo: samo što on radi u Općini, u planinarskom je društvu, a ne u gradskom orkestru i slično“, kaže Finderle.
„Ne nalikujemo si više kao prije, kada smo obojica imala dugu kosu, makar su mi evo neki dan rekli da je baš super što sam bio u žiriju na Danima rakije u Humu, a ondje je, pogađate, bio Krešo“, dodaje.
Sipaju ovi dvojnici zgode iz rukava, pa nam je Krešo priznao da su mu poštarice znale nasred ulice uručivati Finčijevu poštu, a mjesne ga butigarice redovito pozdravljati s „Bok, Finči!“.
Poznanici će reći da nisu samo dubleri izgledom, već i po vibri.
„Možda si ipak posuđujete identitet, jer ste uvijek vedri i raspoloženi, a lakše je na smjene“, sumnjičava je jedna od njih u FB komentaru.
I još jedna koincidencija za kraj. Kreši je - potrefilo se tako - baš danas rođendan. Samozatajan je, ne voli javne istupe, ali autor ga poznaje dovoljno dobro pa zna da se ovaj neće ljutiti zbog napisa, već će prihvati ovu novinsku crticu kao rođendanski poklon.
A on bi, recimo, mogao svog dvojnika danas pozvati na piće; čisto da konobarica malo protrlja oči i pogodi koji od njih što pije.
Autor
