U matični klub se nakon 30 godina vratio Goran Volarević, proslavljeni vratar reprezentacija Hrvatske i Italije
Nakon tri desetljeća u matični klub Rovinj vratio se Goran Volarević, proslavljeni vaterpolo vratar brojnih hrvatskih i talijanskih ekipa, bivši reprezentativac Hrvatske i Italije i aktualni pomoćni trener Setebella, kako navijači nazivaju talijansku reprezentaciju. Na poziv matičnog kluba Delfin preuzeo je funkciju stručnog koordinatora svih selekcija i sa pomoćnikom Arijanom Bankom trenera prve ekipe.
Veliki je to dobitak za klub koji ove godine obilježava 75. godišnjicu postojanja. Koliko je Delfin bio jak pokazuje da su jednom njegovi juniori bili doprvaci Jugoslavije a seniori su godinama igrali u tada jakoj Drugoj jugoslavenskog vaterpolo ligi, nakon košarke tada najtrofejnijeg jugoslavenskog sporta.
"Nakon dugog izbivanja zaželio sam se rodnog Rovinja, pa sam sretan sam da sam nakon toliko godina dobio priliku pomoći svom matičnom klubu. Ovih dana održavamo Dane vaterpola i animiramo najmlađe da nam se priključe. Nakon izgradnje novog zatvorenog gradskog bazena zanimanje za vaterpolo i plivanje je poraslo pa je bazen pun sve do kasnih večernjih sati. Plivanje i vaterpolo su bazični sportovi, ravnomjerno razvijaju čitavo tijelo, pa pozivamo i djecu iz susjednih općina Bale, Žminj i Kanfanar, pa i dalje, da se uključe u vaterpolo klub Delfin ili plivački koji sada vodi Matea Peteh, koja je uz olimpijca Sandra Rudana ostvarila najveću karijeru u dugoj, već 75-godišnjoj tradiciji rovinjskog kluba. Naše susjedne države Slovenija, Italija i Mađarska učinile se veliki iskorak upravo na usavršavanju plivačkog sporta kod djece jer izdvajanjem za sport uštedit će se na zdravstvu", kaže Goran Volarević, jedan od velikana istarskog sporta.
Sa novim zimskih bazenom počinje novi uzlet Delfina
Kao što nam je rekao pred dvije godine, u kontaktu je sa upravom Delfina i predsjednikom Tončijem Miletićem već dvije godine, od kada je počela izgradnja toliko čekanog zimskog bazena, sna brojnih generacija. U klubu je aktivno puno generacija vaterpolista, među njima Arijano Banko, dugogodišnji trener prve ekipe, i Entoni Sošić, poznati manager, sada direktor Hrvatskog Stocka, sa kojima je Volarević igrao u najmlađim selekcijama, Tu su potom djeca brojnih igrača jer se ljubav prema vaterpolu i Delfinu prenosi s generacije na generaciju.
"Moj je osobni motiv da zajednički podignemo kvalitetu stručnog rada i napravimo rezultatski iskorak svih klupskih selekcija. Divim se marljivim članovima uprave da su u najtežim uvjetima, bez zimskog bazena, kao domaćin u Rijeci i kasnije Puli uspjeli sačuvati momčad koja je igrala Treću i Prvu B ligu kao jedini istarski vaterpolo klub, a da se tek kasnije uključio VK Pula. Moram priznati da sam sa zadovoljstvom pratio rezultate i napredak mladih igrača koji su zbog daljnjeg školovanja i odlaska na fakultet odlazili u Rijeku ili Zagreb, i svejedno dolaze igrati za Delfin. Trenutno čak šest mladih rovinjskih vaterpolista na dvojnu registraciju igra van Rovinja", ističe Volarević.
Najduža karijera u svjetskom vaterpolu
Počevši od pionirskih dana do 2020., kada se igrački umirovio, Volarević je ostvario najdužu karijera u svjetskom vaterpolu. Ako se računa samo igranje u seniorskim momčadima, od Delfina do talijanske Pescare, gdje je zaključio karijeru, branio je gotovo 30 godina. Teško je i nabrojati trofeje koje je osvojio kao igrač Juga, Pro Recca i Savone, hrvatske i talijanske reprezentacije, a ima ih preko 20.
Počeo je igrati vaterpolo u drugom razredu osnovne škole. Kao izraziti talent u prvu momčad je upao kao kadet još 1990. godine. Već se tada vidjelo da je riječ o vanserijskom vaterpolistu, koji će nadmašiti sjajnu tradiciju vratara Delfina. S reprezentacijom Hrvatske je 1997. na Kubi osvojio naslov juniorskog prvaka svijeta, a tom je prigodom proglašen najboljim vratarom turnira.
"Zbog studija na Hotelijerskom fakultetu u 18. godini sam prešao je u Opatiju, faktički drugu momčad riječkog Primorja. Uslijedio je poziv iz Dubrovnika gdje sam postao je vratar jedne od najboljih generacija Juga, koja je od 2000. do 2006. osvojila pet naslova državnog prvaka i sedam kupova", kaže.
Hrvatski i talijanski reprezentativac
S Volarevićem na vratima Jug je prvo 1999. bio pobjednik europskog Len kupa, 2001. i 2006. europski prvak, u drugom slučaju i pobjednik Europskog superkupa. S njim su tada u Jugu nastupali reprezentativne perjanice Fatović, Smodlaka, Kvržić i Bošković.
U talijanskom dijelu karijere najveće uspjehe ostvario je s najboljim europskim klubom Pro Reccom, s kojim je, igrajući s ponajboljim hrvatskim igračem Sandrom Suknom dvaput bio prvak Italije i pobjednik kupa. Sa Savonom je dvaput osvajao Lena kup. Uz ove, za 13 godina igranja u Italiji nastupao je za brojne klubova od Brescije na sjeveru do Catanije na jugu. U 42. godini zaključio je igračku karijeru u Pescari i odmah postao trener Ortigije iz Sirakuze, na južnoj obali Sicilije, i to mu je bio zadnji klupski angažman prije dolaska u Rovinj..
„Za talijansku reprezentaciju debitirao sam u 34. godini 2012., tri godine nakon dobivanja državljanstva. Za mene je poziv na pripreme bio iznenađenje, ali kada me izbornik Sandro Campagna, nakon ozljede Stefana Tempestija, pitao želim li se angažirati u reprezentaciji, nisam dvojio. Tko bi odbio nastup u reprezentaciji koja je tada bila aktualni svjetski prvak. Pogotovu zato što sam znao da je moja misija u hrvatskoj reprezentaciji okončana. Još je veće iznenađenje bilo kada me Campagna 2018., dok sam još igrao, pozvao u stručni stožer reprezentacije Italije. Tada sam igrao u Pescari, gdje sam nastupajući za seniore trenirao vratare i mlađe kategorije kluba“, objašnjava Volarević.
Na naše pitanje da li je povratak u Rovinj korak nazad u njegovoj trenerskoj karijeri kaže da nije jer osjeća potrebu pomoći Delfinu kako bi povratio nekadašnju slavu.
„Ništa se na mijenja. Ja sam i dalje član stručnog stožera talijanske reprezentacije. Reprezentativni turniri se ionako održavaju u pauzama prvenstava. Iako sam bio dobro primljen Sicilija je daleka a želim biti više sa obitelji i kćerkom koja je krenula u srednju školu“, zaključuje Goran Volarević.
Autor
