Budimir Žižović: 'Otišao je još jedan iz plejade velikih'

Pula je zaista imala bogatu gastro scenu, zahvaljujući vrsnim pojedincima koji su joj u svojim razdobljima davali pečat, koji su uvijek bili korak ispred svog vremena. Nesumnjivo je jedan od njih, u najnovije vrijeme, bio Dušan Černjul. Mi, njegovi suvremenici, bili smo svjesni toga i zato smo, s velikom dozom povjerenja, štovanja i prijateljstva pohodili njegova kulinarska carstva, posebice hedonističku toplinu stare Bodulke. Dule je bio miljenik i žrtva ugostiteljskog posla. Nikada nije gasio svjetla dok je zadnji gost sjedio, nerijetko je to bilo i do sitnih sati, a opet si ga ujutro, na tržnici vidio kako pomno bira namirnice za novi dan/noć.

Bio je i majstor kulinarskih prezentacija. Nije bilo turističke prezentacije Istre u inozemstvu u kojoj on nije vodio glavnu gastronomsku riječ.

A jednom, u Dubrovi, na nekoj širokoj domaćoj prezentaciji, imao je svoj dio te cibo galerije, u kojoj je izložio i uzorke lokalnih sireva. Pitao ga jedan kolega, gdje si, molim te, nabavio ovaj izvrstan sir, a on mu je ispod glasa, kratko dobacio, ma da ti možda ne bih i to otkrio. Razumljiv odgovor, ako želiš gostu priuštiti ono najbolje, ako želiš biti originalan i najbolji u pružanju užitka za stolom.

Dule je bio izdanak svojevrsnog Dream team-a iz restorana Torta, u pulskoj ACI marini. Pod vodstvom Brajkovića, bila je to vrhunska ekipa, a svi su poslije postali zapaženi samostalni ugostitelji.

Jedne večeri zvao me je Duško da dođem odmah u Bodulku. U Bodulku? Pa poslije prve uspješne vlasnice Bodulke, Dušanke Tomaško, u Bodulki je škiljilo svjetlo, a onda se i ugasilo. Sjedio je tamo Dule sam i odmah mi s vrata rekao, ovo sam sada preuzeo. Rekao je to više sa zebnjom, nego s ponosom. U kratko vrijeme toliko ju je oživio da mogu slobodno reći kako je postala prestižno, gotovo kultno mjesto. Inovacijski, hrabro je napravio novi korak, otvarajući u marini Veruda, suvremeni restoran Vela nera. I tamo je otvorio vrata prema svijetu. Ali Duletove želje, ideje i realizacije morale su imati svoj limit, a on ga nije priznavao. Pa se vratio u Šišan i izgradio, rekao bih svoj resort Bodulka/Vela nera, hotel, restoran, bazen, itd. U malo vremena učinio je toliko, da bi moglo stati i u nekoliko vrlo uspješnih života.

Bio je i dobar pedagog mlađim ugostiteljima, bio je izvrstan sugovornik za kulinarske teme, jednostavno, beskrajni zaljubljenik u svoj posao. Uživao je u komunikaciji sa svojimn gostima, gotovo da je plesao među stolovima, a za stare goste i prijatelje, na kraju večere volio je po svom izboru donijeti na stol neki pjat izenađenja.

Znalo se za Duška Černjula naširoko. Tko god je gostovao u Puli iz svijeta show biznisa, umjetnosti, estrade, nije propustio priliku pohvaliti se poslije da je bio u Bodulki ili Vela neri.

U vrijeme Đoserova memorijala, za goste je Bodulka bila dnevni boravak.

Osobno, osjećam se bogat sjećanjima na brojne dogodovšine, razgovore, bogat pozitivnim asocijacijama iz vremena poznanstva i druženja s Duletom. Njegova zvijezda uspješnosti ostat će neizbrisiva u plejadi velikih ugostitelja Pule i Istre.

Njegov odlazak me duboko ražalostio. (Piše Budimir Žižović Žižo)