On je najbrži maratonac na Balkanu. Voli rock, promatra zvijezde, a kad trči supruga ga mora kočiti
Rezultat vrijedan divljenja ostvario je Puljanin Ivan Milošev (70) na Ljubljanskom maratonu: prvo mjesto u kategoriji 70+ i novi balkanski rekord 3.23,12 sati! Konkurenciju je ostavio u prašini, drugoplasirani je zakasnio samo pola ure. I sve to nakon što je prethodno gotovo godinu dana pauzirao zbog operacije ramena nakon teškog pada s bicikle na triatlonu.
Bacio je u euforiju kolege iz Hrvatske atletske veteranske udruge: „Imamo novog sjajnog trkača čije vrijeme tek dolazi“, požurili su objaviti na svojoj stranici. Lijepo su poentirali, jer „Running dida“ - kako Ivana zovu unuci koji žive u Engleskoj - kao da odbija ostarjeti. Zaključujemo tako nakon razgovora s rekorderom, i to ne samo fizike radi.
Uljanikovac u duši
Kažu teoretičari da je za uspjeh u sportu potrebna prazna glava – oni skloni kontemplaciji ne pogađaju odlučujuće poene – ali ovaj umirovljeni inženjer elektronike demantira tezu.
Milošev je trkačka enciklopedija u malom, sistematičan i odgovoran, prepun interesa: osim što troši tenisice, teleskopom promatra zvijezde, voli znanost i rock 'n' roll, dobro pivo s društvom. Rijetki likovi. I još: predsjedava udrugom rekreativnih trkača DSR Maraton Uljanik. U Uljaniku, tom pulskom simbolu, radio je 13 godina. Atletski je sudac. Sam sebi slaže treninge, a i kolegama ako pitaju, i to mukte, šapnuo je zajednički nam prijatelj.
I, šećer na kraju osobne karte: stalno Ivan u ćakuli – stara je to škola - spominje suprugu Zlatu kao najveću podršku.
„Ona je ujedno i moja najveća kočničarka. Trčao bih i preko mjere da nije bila u Ljubljani. Znala me vidjeti ranije i ozlijeđenog u medicinskom šatoru, pa sada pazim ponajprije zbog nje. Zato sam išao vrlo rezervirano, što inače nije moj stil. Osjećao sam se jako dobro cijelu utrku, ćutio da mogu i brže, ali vjerojatno bih bio platio ceh na kraju. Ušao sam u cilj svjež, stignuo mahnuti Zlati i publici, a to je najvažnije. Pokazali su mi onaj grafikon trkača: sve vrijeme isti tempo, ravna crta. Kao mrtvac. Iznenadio sam se kada su mi javili o rekordu. Izgleda da će sad morati ažurirati tablice“, priča Milošev. Hoćeš, nećeš, ponosan je.
Stari, ali sa stilom
Isprva mu nije bilo jasno kako je sada čak deset minuta sporiji negoli prije pet godina. No, kada je pogledao međunarodne simulacije koje računaju vrijeme trkača sa starenjem, jasno mu je da je i to nadmašio. Fućkaš statistiku. Ovo su ljudi sadzdani od posebnog materijala.
„Nakon šezdesete, životna nizbrdica u svim poljima sve je strmija. I pokojni Bepo Nadenić, koji je i s preko 80 godina trčao maraton, iznenadio se time kako je nakon 65-te odjednom naglo usporio“, dodaje Milošev.
Tek, na Ljubljanskom maratonu Milošev je dostigao i 30 godina starijeg sugrađanina. Da skratimo, ovaj čovjek stari, ali sa stilom. Ne pokazuje volju da posustane s godinama. Njegova liječnica na čudu je što u sedamdesetima ne uzima nijedan lijek.
„Shvaćam i one koji kažu da trče zbog zdravlja, podržavam, no ovo meni nije recept za to. Bavio sam se i drugim spotovima, ali atletika je uvijek budila posebne emocije, kao da mi je urođena. Jednostavno, kada krenem trčati, tijelo i misli mi se usklade, kao da sam na autopilotu. Volim moju ekipu s trčanja: to su ljudi puni optimizma, često se družimo, ujedinjeni smo poput nekog plemena. Nema baš toga u drugim sportovima“, kaže naš sugovornik.
Vuče ga, ne može si pomoći, to pitanje o trčanju: pričao bi do sutra – čitajte više na njegovom blogu koji redovito ažurira!
Buntovan s razlogom
A maraton? To rijetki mogu...
„Sanjao sam o tome da postanem maratonac otkako mi je kćerka poklonila, među trkačima gotovo kultnu knjigu "Born to Run". Čuveni Emil Zatopek jednom je izjavio da, ukoliko u trčanju želite iskusiti nešto sasvim drukčije, morate probati maraton. Samo tu je ta emocija. Teško je objasniti što nas to toliko vuče da ne možemo odoljeti. Nikada neću zaboraviti kada mi je prije deset godina trkač odmah na licu prepoznao da mi je prvijenac. Kazao je da on ide na maratone samo zbog te atmosfere na startu, mase ljudi i nevjerojatnog naboja emocija, od straha do radosti“.
Slojevita je storija o ovom, po svemu, osebujnom liku. Gdje bi mu bio kraj da - kao mlađejuniroski prvak Hrvatske na 1.000 i 2.000 te viceprvak Jugoslavije u krosu na 3.000 metara – nije doživio sportsku nepravdu. Bio je, priznaje, buntovan mladić, pa je trčanje poslao k vragu kada ga je ono na državnom prvenstvu i reprezentativnoj selekciji za Balkanski kros slovenski kolega gurnuo sa staze u jezero. Prethodio je i sukob sa selektorom zbog opreme. Smetao je nekima njegov talent.
Tjedno preko 60 km
Pauzirao je od trčanja četiri desetljeća. A onda je – jer rijeka se uvijek vrati u korito - 2014. otrčao svoj prvi maraton. I kasnije njih još sedam, uz sedam pobjeda u kategorijama 60+ i 65+: pet puta Ljubljana, po jednom Beč i Beograd! Bilo bi ih i više, ali su ga u posljednjih pet godina omele ozljede i životne prilike.
„Na 'Wings For Live' bio sam 2018. treći na svijetu s pretrčanih 30,91 km, a 2021. se zbog korone trčalo s aplikacijom: na Puntiželi sam taj dan dobacio do 32,23 km te osvojio prvo mjesto u kategoriji +65“, napominje Milošev.
Danas trči pet puta tjedno: u prosjeku sedmično prevali više od 60 kilometara. Dodajte tome bicikl i teretanu. Obožava plivanje, u moru je i zimi. Ne voli bazene.
Koliko je i sam Milošev nevjerojatan, toliko iznenađuje što mediji dosad nisu podebljali njegovu jedinstvenost. To jer je poprilično samozatajan.
„Ne smatram sve ovo nekim grandioznim postignućima, ali kada objektivno pogledaš, onako sa strane, ma nije da nisu…“, zaključuje razgovor Milošev.
Eto, naš junak Ivan kao da ne stari, ali shvaća s godinama...
Autor
