Aljoša Selovin: Nije lov na tune igra, to je borba s nemani, a sile su takve da prkose zdravom razumu
Otac i ja se 27. rujna 2014. odlučujemo otisnuti na more i probati ribolov na tune. Izašli smo u svitanje i mučili se sve do 13 sati dok nije zazvonila mašina dajući do znanja da na udici imam svoju prvu plavoperajnu tunu. To je priča o mojim počecima tunolova, priča nam Aljoša Selovin, Pomerac koji je sa svojom posadom osvojio treće mjesto na ovogodišnjem šestom izdanju TunIstre - Offshore World Challenge Poreč 2024., međunarodnom natjecanju u lovu na veliku ribu. On i njegova ekipa pritom su ulovili plavoperajnu tunu tešku 131 kilogram i osam grama, da budemo vrlo precizni. Selovin je ujedno i potpredsjednik Športskog ribolovnog društva (ŠRD) Big Game 4Tuna koja, u suradnji s agencijom MPG, organizira TunIstru.
Za Selovina je cijela priča oko lova na velike ribe krenula, kaže, iz inata. „Kao sportski ribolovac spreman sam podijeliti i najmanju tajnu sa svima, jer smatram da moju ribu nitko nikada neće uloviti, kao ni ja tuđu. Imao sam 18 godina i priliku dobiti određene informacije od vrsnih majstora koji su lovili zubace i brancine. No, govorili su mi da moram pojesti još puno palente da bih naučio loviti zubace. Zato sam počeo sam proučavati materiju. Sve sam to proveo u djelo na neki svoj način. Taj neki moj način je rezultirao time da sam imao čak i uspješnije ulove od navedenih majstora. Tunolov mi je u početku bio čista apstrakcija, nisam ništa znao o tome. Neki od mojih poznanika su se već bavili Big Gameom pa sam ih pitao o opremi i ostalim detaljima, ali njihovi su odgovori, kad su shvatili da bih se zaista htio ozbiljnije pozabaviti time, postajali sve šturiji. Prije toga nisam imao priliku ni probati tu našu tunu, ulovljenu u istarskom akvatoriju. A u to se vrijeme mogla jedna dnevno izvući na brod, jer je bio takav zakon. Tada sam odlučio otići u Italiji i kupiti najbolju opremu. Zahvaljujući ocu, kupio sam svoj prvi štap, rolu i sve ostalo“, priča Selovin. Ostalo sad već znate. Prva Aljošina tuna pala je, dakle, prije skoro pa točno deset godina.
Selovina nikada nismo, a srećemo ga često u ribolovu, vidjeli da nekome ne želi dati savjet, pomoći mu. On je na jugu Istre poznat kao vrstan ribolovac pa ne čudi da je njegova ekipa na TunIstri završila na postolju. No, nije im ovogodišnja tuna najveća koju su ulovili na natjecanju u Poreču. Dosad najveću ulovili su 2016. i bila je teška čak 186,5 kilograma. „Dugo godina je to bila najveća riba na međunarodnim natjecanjima u Hrvatskoj. Tri godine kasnije je opet u Poreču ulovljena tuna od 198 kila. Time smo svima uspjeli pokazati da se na zapadnoj obali Istre love najveći primjerci tune na Jadranu“, kaže Selovin.
Po mnogočemu mu je ta 2014. ostala u sjećanju. Iste godine njegov klub Big Game 4Tuna organizira prvo županijsko natjecanje u lovu na veliku ribu. Tada danas nažalost pokojni Franko Čerin, jedan od idejnih začetnika TunIstre, izvlači na brod tunu od 115 kilograma u pulskom akvatoriju. „I tu kreće ideja da u Poreču napravimo natjecanje. Zašto baš u Poreču? Poznato je da zapadna obala Istre obiluje sitnom plavom ribom. Ta bioraznolikost čini plavoperajnu tunu gostom ovih plitkih voda koje obiluju hranom. Svi smo mi i prije znali da tu obitavaju najveće ribe, ali jedno je loviti ribu, a drugo organizirati jedno ovakvo natjecanje. Bili smo te sreće da je Valamar prepoznao što bi to predstavljalo za Poreč. Mogli bi i drugi gradovi na zapadnoj obali to organizirati, ali rivu kakvu ima Poreč nema nitko. Mi smo htjeli da brodovi i ekipe budu vidljivi, što smo ovdje i dobili. Dakle, htjeli smo da javnost zna za nas, da bude prisutna na vaganjima, da bude zajedničkih druženja… Zato je odluka pala na Poreč“, pojašnjava Selovin.
Ali nakon 2019. je uslijedila trogodišnja pauza. Prvo zbog korone, a onda im je nekako pobjegla i lanjska godina. Lani su, nakon što je Čerin iznenada preminuo, članovi krenuli u podizanje kluba na noge. Upravo je Selovin s Mateom Ostojićem, predsjednikom kluba, i Sandijem Chiavalonom, tajnikom, krenuo u tu novu eru ŠRD-a. Zbog svega im valja skinuti kapu što su u tako kratkom vremenu uspjeli ponovno organizirati i TunIstru. I to na tako visokom nivou. Nije ih obeshrabrilo ni to što ih vremenske prilike nisu mazile, što je natjecanje zbog silovitog juga, a onda i jake bure dovedeno u pitanje. „Na ovogodišnju TunIstru prijavilo se 46 ekipa, od čega se pojavilo njih 31. Neke ekipe su trebale doći iz najjužnijeg dijela Hrvatske, a pojedine iz Italije. No, meteoalarmi su se upalili. U četvrtak smo zbog juga spašavali plovila na porečkoj rivi. U petak ujutro je na moru puhala jaka tramontana. Procijenili smo da takve vremenske neprilike mogu biti opasne za ekipe pa smo preskočili taj natjecateljski dan.“
Ali u subotu i nedjelju su sve nadoknadili. Na kraju je ulovljeno 15 tuna ukupne težine nešto više od 1,2 tone, a najveća je imala oko 150 kilograma, dok ih je pet bilo iznad sto kila. Sada valja već gledati u budućnost, a ona je tu odmah iza ugla. Naime, ŠRD je već krenuo s planiranjem natjecanja za iduću godinu. „TunIstra svakako ide dalje. Imamo fenomenalne partnere. Uvjeren sam da će TunIstra 2025., njeno sedmo izdanje, biti još bolja od ovogodišnje. Sad smo vidjeli da nas ni jugo, a bogami ni bura ne mogu spriječiti da organiziramo odlično natjecanje“, kaže Selovin.
Otkad zna za sebe Selovin je na moru. „Otac je bio pasionirani i svestrani ribolovac. Tada nisu imali ovu tehnologiju koju imamo danas. Imao je batanu, pa poslije vegu, istranku… Crve za ribolov je vadio sam. Oprema je tada bila nedostupna. Pazilo se na svaku udicu. Imao sam sreću da mi on bude mentor“, ističe.
Ali nije Selovin, da se razumijemo, profesionalac, ne ide na more jer od njega živi. „Čisti sam sportaš u ribolovu. Imam svoj posao, bankar sam, a odlazak na more je gušt u slobodno vrijeme. Dok su se drugi kupali kad sam bio mali, ja sam uvijek lovio ribu. I ništa mi nije bilo potrebno, ni hrana ni voda. Mogao bih biti na moru od jutra do sutra, stalno. Moj godišnji odmor počinje za nekih dvadesetak dana kada starta i sezona orada. Jedva čekam.“
Kakav je gušt loviti orade od tri, četiri, pet kilograma nakon što je na štapu imao tunu od 130 kilograma? „Onaj tko zna loviti orade, ali doista ih zna loviti, njemu niti jedan ribolov ne može imati okus kao onaj na orade. Tuna je luda, puca te adrenalin kada ona zagrize, ali to je čista borba s nemani, gdje ste stvarno ravnopravni s ribom na drugom kraju najlona. Tu nema puno nadmudrivanja kao što recimo ima s oradom“, pojašnjava.
Vratimo se tunolovu. Dojam koji mnogi imaju jest da je to elitna vrsta ribolova koji si mogu priuštiti samo oni dubljeg džepa. Selovin se s time ne slaže. „Onda bi svakoga tko posjeduje plovilo trebali svrstati u društvenu elitu, a to baš i nije tako. Vodeći se tom logikom, mogli bismo za golf reći da je sport za bogataše, a ustvari je za sve one koji imaju vremena, novac će se uvijek naći za ono što voliš. Drugi vole putovati pa će uvijek naći sredstva da barem jednom godišnje negdje odu. Znamo da nautika uvijek nosi tu etiketu onog nečeg skupljeg. Jedino što ovaj sport odvaja od klasičnog sportskog ribolova je da morate imati vrhunsku opremu. Ona ne smije biti potkapacitirana. Neki će reći da bismo takvu ribu mogli izvlačiti i na ruke. Slažem se, ali ovdje pričamo o zaštiti čovjeka koji izvlači tunu, drži taj štap, o silama koje prkose zdravom razumu. Nas je, odnosno moj brod koji teži više od tri tone, tuna od 130 kila vukla po krmi 0,8 milja na sat po jugu bez da smo išta mogli napraviti. E sad, kako ćeš svladati takve sile? Samo s dobrom opremom. Ako nemaš dobru opremu, lako se možeš ozlijediti. Jer ako štap pukne, možeš slobodno računati da ćeš ga dobiti u glavu, bilo njegove fragmente ili čitav. Nije to igra. Zato uvijek jedan član posade stoji na raspolaganju onome tko je na štapu. Drži ga za leđa, pogotovo na moru na kojem smo mi bili ove godine u Poreču, gdje je bilo teško držati ravnotežu i bez ribe na štapu. Ovaj sport možda nije najjeftiniji, ali uz neka mala odricanja može si ga priuštiti svatko. Najveća stavka je na koncu brod“, detaljno obrazlaže Selovin.
Posebna priča su kvote za izlov plavoperajne tune. „Zakon koji smo imali prije no što je Hrvatska postala članica ICCAT-a (Međunarodna komisija za očuvanje i zaštitu atlantskih tuna, op. n.) dozvoljavao je dnevni ulov od jedne tune po brodu. Kad sam ja počeo odlaziti u tu vrstu ribolova 2014., morao sam, uz dnevnu dozvolu za sportski ribolov na veliku ribu, kupiti i dozvolu za trofejni primjerak tune. Mislim da je tada dnevna dozvola koštala 120 kuna, a za kapitalni ulov, koji se smatra ako je riba teža od sto kilograma, 300 kuna. Poslije se pojavljuju sportske kvote. ICCAT razdjeljuje kvote na svoje članice na osnovu određenih parametara, da ne ulazim u detalje. Hrvatska ima 12,5 tona dodijeljene državne kvote za lov plavoperajne tune u sportskom ribolovu. To se dodjeljuje sretnicima koji na dražbi uspiju ponuditi najvišu cijenu za kvotu od 500 kilograma, koliko je maksimalno dozvoljeno po plovilu. Talijanski ribolovci, s druge strane, imaju na raspolaganju 33 tone plavoperajne tune od 15. lipnja do ispunjenja kvote. Ali oni tu kvotu stavljaju na raspolaganje svim sportskim ribolovcima, i to na način da mogu uloviti po jednu tunu dnevno. U Crnoj Gori, pak, nema ograničenja, budući da nije u ICCAT-u, kao i Slovenija, koja je međutim zabranila izlov tuna. I onda dolazimo do Hrvatske koja, ponavljam, ima 12,5 tona na raspolaganju, i to se prodaje na dražbi. Dražba je unazad tri, četiri godine bila normalna, to jest mogao si za četiri, pet eura kupiti kilogram tune, što znači da bi za kvotu od 500 kilograma sportski ribolovac platio dvije tisuće eura. Ali postavlja se pitanje kojem je sportskom ribolovcu potrebno 500 kila tune u razdoblju od 1. srpnja do 1. studenog kada je dozvoljen izlov. Tražili smo određene izmjene pravilnika, ali ne zbog nekih naših partikularnih interesa, već da bismo ukazali na propuste. Imaju li čarteraši ikakve veze sa sportskim ribolovcima? Nemaju. Pa onda ih treba izuzeti iz naših kvota. Na stranicama resornog ministarstva ima popis ljudi koji su dobili državnu kvotu za izlov plavoperajne tune, a na njemu je više od pola stranaca, dok drugu polovicu čine firme koje se bave čarterom. Svi ostali koji idu na more, troše gorivo, kupuju opremu, imaju dozvolu za lov velikih riba, uživaju u tom sportu, na kraju moraju pustiti svu ulovljenu ribu. Talijanski je ministar, pak, za potrebe sportaša dekretom promijenio zakon da mogu na principu Catch and Release loviti čitave godine, a ne kao mi do 1. studenog. Nakon tog datuma kod nas ne smiješ imati udicu za lov tune u moru. Nitko ne govori da kazne za kršitelje zakona ne trebaju biti rigorozne, samo neka tu vrst ribolova učine svima dostupnim. Zašto sportašima država ne omogući da ulove jednu tunu u sezoni? Ne pet, jednu. Žalosno je da restorani kod nas prodaju žutoperajnu tunu, koje uopće nema na Mediteranu, a da plavoperajnu, koja je najcjenjenija, ne možeš nigdje pojesti“, obrazlaže nam Selovin problem s kvotama.
Autor
