U Paladinima je obitelj Karlić još 2007. počela uzgajati tartufe. Provjerili smo kako danas izgleda njihova plantaža
Ma samo da nam je zakoračiti na zemlju kojom je Severina hodala. Ne treba nama ni jedan tartuf. Na to pomišljamo dok s Radmilom Karlić obilazimo njezinu plantažu tartufa. Da pojasnimo, Radmila je, čini nam se lani, vodila Severinu u lov na tartufe. Zato i spominjemo popularnu estradnu umjetnicu. I taman kad smo htjeli poljubiti tlo kojim je pjevačica, pretpostavljamo u brendiranoj odjeći, koračala, Lila nas zaustavlja u tom naumu. Opet uzimamo dah da pojasnimo kako je Lila pas koji je utreniran za pronalaženje tartufa. S njom je u društvu i Stela, ali ona još nije toliko iskusna. Radmila vadi Lili tartuf gotovo iz grla. Nisu ni psi ludi, progutaju tu dragocjenu gljivu učas ako ih iskusni lovac, što Radmila definitivno jest, ne zaustavi.
Da se razumijemo, nismo došli u Paladine, prelijepo mjestašce iznad akumulacijskog jezera Butoniga, loviti tartufe. Ne, tu nas je put naveo jer smo htjeli doznati kako napreduje istarski pionirski projekt uzgoja tartufa. Jer obitelji Karlić i Rašpolić još su tamo 2007. nabavile prve sadnice hrasta, čiji su korijeni „zaraženi“ micelijem cijenjene gljive koja nalikuje na gomolj. Danas već na svoju plantažu vode i goste koji uživo mogu vidjeti kako izgleda lov na tartufe i naučiti puno o tome ako pažljivo slušaju Radmilu. A ona ne da je magistrirala lov, nego može napisati doktorsku disertaciju. Prvi je put s pokojnim ocem Ivanom Rašpolićem u šumu otišla kad je imala svega deset godina. Njen je otac bio poznat u tom kraju, pa i u čitavoj Istri kao jedan od prvih koji se počeo ozbiljno baviti tartufarenjem. Tradicija seže pedeset godina unazad. Dakle, imala je najboljeg mogućeg učitelja. Ali nije bilo lako dobiti dozvolu svoje majke Danice, danas malo je reći vitalne 80-godišnjakinje, da ode s ocem u šumu.
„Kad sam bila mala, mama mi je branila ići u lov na tartufe, jer da ki je vidija da ženska ide u šumu. Ali uspjela sam je nagovoriti. Kad sam postala lovac, imali smo tako dobre breke da su mi kopali na dva, tri mjesta odjednom. Mami sam tada rekla da dođe sa mnom samo da mi drži pse. Na kraju je pošla i zaljubila se u tartufarenje. Postala je čak aktivnija nego ja. Jer ja moram brinuti o poslu, o papirologiji, firmi“, otkriva nam Radmila.
A Danica se hvali da je skuhala užinu i da sad napokon može ići u lov na tartufe. Danas, da se poslužimo Radmilinim riječima, i ženske idu u šumu. Ne da idu, nego teču. „Sad je normalno da žena gre u bošku. Tu iz sela su žene od 70 godina počele uzimati breke i trčati u šumu. Život je interesantan, ali moraš se zadovoljiti s onim kako je. Sad se ljudi brinu da neko ima avion, pusti neka ga ima“, Danica pred nas istresa svoje viđenje svijeta i života.
Radmila, pak, s kćeri i sinom (Ivana i Ivan) mora brinuti o biznisu. Karlić tartufi poznati su u čitavoj Hrvatskoj pa i šire. Na tržište plasiraju dvadesetak vlastitih proizvoda na bazi tartufa. Tu su zaposlenici, veliko imanje i kušaona…
U Paladinima zapravo svi idu u lov na tartufe. Ali nitko ih, osim Radmile, ne uzgaja. Da se razumijemo, nisu uzgojeni tartufi ništa drugačiji od onih koji se nalaze u divljini. I ovi rastu u simbiozi s hrastom, lješnjakom, topolom. Sadnjom „zaraženih“ sadnica samo se potiče njihov rast na području gdje i inače rastu. A to je u Paladinima u neposrednoj blizini kuća. Tako smo se od proizvodnog pogona i obiteljske kuće udaljili jedva stotinjak metara do mjesta gdje je Lila namirisala i iskopala ljetni tartuf.
Naravno da nas zanima kako joj je uopće palo na pamet uzgajati tartufe. Znamo da pitanje nije inovativno, ali valja nekako ući u tu priču. „Budući da živimo u zdravoj ekološkoj sredini, a po uzoru na Italiju i Francusku gdje imaju puno takvih nasada, odlučili smo se na ovaj potez. Prve smo sadnice tri vrste hrasta kupili u Italiji 2007. Svake smo godine nabavljali nove sadnice i iz Francuske. Prvu smo godinu zasadili 350 stabala. Sad imamo tri tisuće stabala hrasta. Govorim samo o sadnicama za crni tartuf, bilo za tuber aestivum, odnosno ljetni tartuf, bilo za tuber melanosporum, to jest cijenjeni crni tartuf. Prije dvije godine smo posadili i 700 sadnica hrasta za bijeli tartuf, no to je zasad pilot projekt. Kupili smo zemljište uz Butonigu, gdje i inače rastu bijeli tartufi, preorali smo parcelu i čekali dvije godine da zemlja odmori i onda posadili hrastove. Vidjet ćemo hoće li biti što od toga. Crni tartufi su nam lijepo uspjeli, nakon sedam godina smo dobili prve rezultate“, detaljno nam priča Radmila.
Negdje smo pročitali podatak da su u Francuskoj u jednom trenutku počeli napuštati uzgoj bijelog tartufa jer je bio neisplativ. Dijelimo to naše upitno znanje, budući da se ne sjećamo izvora, s Radmilom. „A što je danas uopće isplativo? Treba ponekad riskirati, pogotovo zato što se time bavimo. Prije 20 godina došla sam na ideju da vodim goste u šumu u lov na tartufe, čime smo obogatili svoju ponudu. Ovi nasadi su samo pomogli u tome.“
Mi bismo još detalja. Novinarska nas znatiželja goni u područja koja su nam potpuno strana. Pitamo kako uopće nastaju te sadnice, kolike su bile kad su kupljene. „Kupili smo godinu i pol dana stare sadnice koje su zapravo nastale od stabla ispod kojeg raste tartuf. Od takvog se hrasta uzme žir i od njega se radi sadnica u idealnim uvjetima. Kada nikne, cijelo se vrijeme zalijeva s mljevenim tartufima tako da što više na žilice primi mikorizu. Jedna sadnica košta oko 15 eura. Ona se sadi u obrađeno tlo, koje prije toga mora mirovati dvije, tri godine. Plantaža mora biti malo udaljena od šume i prve tri godine se lagano obrađuje. Poslije se pusti da raste trava, koja se redovito kosi. Nakon sedam do deset godina od sadnje mikoriza pojede travu oko stabla pa se stvara karakterističan krug koji daje do znanja da tu rastu tartufi. Mi smo, na naše pozitivno iznenađenje, prve tartufe dobili nakon sedam godina. Teško je reći koliko se u određenom nasadu može godišnje ubrati tartufa. Recimo, na našoj prvoj plantaži od 350 stabala ispod njih 150 tartufi dobro rastu, dok druga stabla nisu toliko izdašna, a ispod nekih nismo nikada pronašli nijedan tartuf. Nismo, doduše, nikada markirali ona stabla koja nam daju najviše tartufa, ali znamo koja su, budući da smo svaki dan u nasadu. Upravo se sada vratio naš lovac s plantaže na koju je vodio goste. Išli smo u uzgoj da bismo, naravno, imali određenu količinu tartufa, ali i da dobijemo lijepu turističku priču u kojoj s našim gostima šećemo po plantaži i pokazujemo im kako izgleda lov na tartufe“, govori Radmila.
Prvo su zasadili stabla ispod kojih rastu ljetni tartufi, a prije pet godina nastala je mala plantaža skupocjenog crnog tartufa. U njoj su već ove godine pronašli nekoliko manjih i jedan lijepi primjerak crnog tartufa. „No, zemlja za njega ovdje nije baš idealna. Trebala bi biti puna pijeska i kamena. Ali vidjet ćemo, zasad imamo 80 stabala. Ako se bude pokazalo dobrim, zasadit ćemo još. Jedna doktorica koja se bavi tartufima i koja nas je obišla rekla je da sadnicama fali pijeska. Ljetni tartuf je, blago rečeno, lakši za uzgoj“, pojašnjava Radmila.
Ove je godine općenito manje tartufa. Bila je velika suša. „Kad je ovako sušna godina, trebalo bi zalijevati stabla, ali mi to ne činimo. Pokušali smo napraviti vlastitu bušotinu, ali ispostavilo se da nema vode. Kad bismo ih zalijevali kišnicom ili vodom iz nekog potoka, rijeke, imali bismo veće prinose, to je sigurno.“ Radmila nam kaže da se nasadi ne mogu zalijevati vodom iz vodovoda jer je puna kamenca. Zapravo je uzgoj tartufa potpuno ekološka proizvodnja. Zemlja se, recimo, ne smije gnojiti niti se mogu upotrebljavati bilo kakvi pesticidi. Sve mora biti čisto prirodno, u suprotnom nema šanse da bi tartufi tu rasli. „Ovo se naziva uzgoj, ali je zapravo njihovo prirodno stanište, koje smo potaknuli s korijenjem koje ima mikorizu. Ništa drugo. Stoga je najvažnije plantažu raditi tamo gdje prirodno ima tartufa.“
Ove godine su u nasadu pronašli 50, 60 kilograma tartufa. „Nije velika količina s obzirom na investiciju, ali nama je dobro jer nam to obogaćuje turističku ponudu. Ako je sezona tartufa loša u prirodnom staništu, kao što je ove godine, onda ih neće biti ni u nasadima“, ističe Radmila.
Prilika je to da je upitamo i kakva je sezona lova na bijeli tartuf koja je započela s prvim danom rujna. „Sezona kao da uopće nije ni počela, ove godine gotovo da ih nema. Idemo svaki dan u lov, ali zasad je jako slabo. Ni ova kiša nije ništa pomogla. Lani je bila odlična sezona, ali ova je katastrofalna. Kad bi sada krenuli, bilo bi dobro, ali bojim se da neće biti ništa od toga. Ljudi su jako razočarani. Ni ljetnog nije bilo puno. Naravno da to utječe i na našu proizvodnju.“
Nama izgleda logično da će uslijed tako loše godine cijene ići u nebo, no nije baš tako. „Ne formiramo mi cijenu, ona se određuje na svjetskom tržištu. Zna se dogoditi da ovdje nema tartufa ni za lijek, a u Italiji ih bude u većim količinama. Što ih je više, to je i njihova cijena niža. Zato se naši lovci znaju pitati kako to da mi plaćamo tartufe po, recimo, niskoj cijeni, a kod nas ih ima u malim količinama. Plaćamo ih po takvoj cijeni jer ih negdje ima puno“, kaže Radmila.
Pitamo i Danica jesu li krenuli bijeli tartufi. „A nisu još. Treba da narastu prije.“ „A ki će hi čekati?“, nastavljamo ćakulu s Danica. „Puna je šuma onih ki ih čekaju“, odgovara. Iako nam je Radmila rekla da njezina majka ove godine još nije bila u šumi, Danica je ispravlja i kaže da je bila dan prije našeg dolaska. „Našla sam jednog od dekice i pol.“ Radmilu zanima s kojim brekom je bila u šumi. „S Kikom. To je zlatni pas.“ Radmila nam pojašnjava da Danici odgovaraju neki psi koji drugima ne pašu, i suprotno. Pitamo je teče li za brekom po šumi. „Ne tečen, on sve obajde okolo mene i onda dođe do mene i pomalo idemo dalje. Nigdje ne žurimo. To je gušt. Kako kad idete u kino.“
Znalo je biti sezona kad bi Danica ubrala po nekoliko štabelih bijelih tartufa dnevno. „Jednom sam našla jednog od trideset i nekaj deka je imao. Odmah sam zvala doma. To me povuklo i sada mi fali kad ih nema.“
Zanima nas zašto ponekad lovci uberu i sitne tartufe, rekli bismo šćinke. Zar ih ne mogu pustiti da narastu pa ih onda ubrati? „Čim tartuf baci odur, kako mi rečemo, ili miris, on više ne raste. Tartuf raste ispod zemlje najčešće u simbiozi s hrastom. Kad naraste do svoje maksimalne veličine, pa bila ona i vrlo sitna, tartuf počne puštati miris. On miriše 20-ak dana, nakon čega počne gnjiliti. Ako ga čovjek ne ubere, znaju ga pojesti miševi, puževi, crvi, gliste, muhe ako viri vani… I to je jako važno. Da određeni postotak tartufa pojedu te životinjice koje su nam jako važne u cijelom ciklusu. Naime, one razmnožavaju mikorizu. Kad ne bi bilo tog živog svijeta, ne bi bilo ni tartufa“, govori Radmila.
U Paladinima svaka kuća ima pse koji su obučeni za lov tartufa. Karlići ih imaju desetak. „Naše mjesto broji 50 stanovnika i više od 65 pasa. Ujutro kad počne lov nema spavanja od laveži“, pokušava nam Radmila dočarati koliko su tartufi važni za ovo mjesto.
Ona je, ponovimo, od toga napravila i zanimljivu turističku priču. „Bavimo se već 20 godina takvim vidom turizma. Kad sam tek počela, svi su mi se smijali i govorili da tko će plaćati da ga se vodi u šumu. A sad me mnogi kopiraju u tome. I neka, jer za sve ima posla. Ispočetka je bilo teško, ali to je normalno kad si u nečemu prvi. Bili smo na sajmu u Singapuru, gdje smo napravili veliku promociju tog našeg tartufarskog turizma. Dolaze nam uglavnom strani gosti iz dalekih zemalja, poput Kine, Singapura, Amerikanaca… Ne znam odakle sve ne. Vajki je posla“, govori nam Radmila dok obilazimo nasade i pažljivo gledamo hoćemo li naći kakav trag Severinine štikle. „Ma nije bila u štiklama“, zbunjeno nas gleda šefica prekrasnog imanja. Znamo, ali svejedno…
Autor
