Pazinski tenor na bečkoj školi: 'Uzor mi je Pavarotti, sanjam operu i ne zaboravljam Roženice'
Ako ste barem jednom slušali mladog Pazinjana Luku Krulčića (23) kako pjeva, niste mogli ostati ravnodušni, taman da ti savršeni tenori inače nisu vaša šalica čaja. Ako ste propustili priliku, možete to ispraviti, toplo preporučujemo: samo kliknite na dolje priloženi video, pustite si njegovu izvedbu vječne Bixijeve „Parlami d' amore Mariù“. I odvest će vas ovaj skromni mladić, koji se školuje za opernog pjevača u Beču, na besplatno putovanje: učinit će vam se kao da ste u kakvom talijanskom crno-bijelom filmu. Užitak zajamčen.
I dok, eto, pišemo o Luki, u pozadini klizi rečena kancona, a rečenice se same slažu.
Pjevanje kao životni poziv
„Svi se pokušavamo u nečemu naći. Ja sam se našao u pjevanju. Dok na pozornici pjevam, osjećam kao da imam potpunu kontrolu nad cijelom situacijom. Taj adrenalin daje mi novi drive da nastavim…“, započinje Luka, kojega smo ulovili taman dan prije povratka u Austriju.
Pjevanje mu je, shvatili ste, životni poziv, a svira klavir. Upisao je treću godinu na renomiranom Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču. Predan je glazbenom obrazovanju. Iza njega je „ispit života“: u lipnju je prošao selekciju pred strogim žirijem…
„Nakon dvije godine faksa, komisija od 11 profesora, redom velikih pjevačkih karijera, procjenjuje napredak studenata. Ne zadovoljite li na tom ispitu iz pjevanja s koncertnim programom, gubite pravo na nastavak školovanja. Biti prepoznat od takvih veličina, moj je velik uspjeh. Sada se lakše diše!“, kaže Luka.
Bilo mu je to, veli, najstresnije razdoblje u životu, vrijeme silnih vježbi, tijekom kojeg nije ni doma dolazio. „Fokusirao sam se na stvar. Od travnja radim u klasi američkog profesora Bejuna Mehte, nećaka svjetski poznatog dirigenta Zubina Mehte. Njemu mogu zahvaliti uspjeh: da ga nije bilo, ne bih izdržao taj psihički pritisak. Na kraju se sve lijepo posložilo“, približava nam svoj doseg Luka.
Što mu predstavlja školovanje na tako prestižnom sveučilištu?
„Za jednog Pazinjana biti u bečkoj školi, to je velika stvar“, smije se Luka. „Beč je centar opere i uopće takve glazbe. Tu su vrsni profesori, sve dokazani pjevači, pijanisti, glumci…“.
Košarkaš na baletu
Učiti za opernog pjevača ne znači, naravno, samo pjevanje; tu je i gluma, dikcija, ples…
Kako pleše dvometraš koji je 15 godina prije igrao košarku u Pazinu?
„A slabo, ha, ha… Najveći šok su mi sati baleta ponedjeljkom ujutro. Ali toleriraju me, ima nas svakojakih“.
Ambicije ne skriva: volio bi, veli, biti solist u opernim kućama. Usto, ima ideju razviti brend u sklopu kojeg bi približio operu i klasičnu glazbu široj masi kroz drukčiji pristup. „Bio bi to neki moderni tvist, varijacija od klasike, opere do klasičnog crossovera poput Andree Bocellija“, objašnjava i otkriva da su mu uzori s jedan od najvećih svjetskih tenora Juan Diego Florez i, naravno, Luciano Pavarotti.
U brojnim nastupima najčešće se predstavlja klasičnim crossoverom. Bilježi, kako kaže, male solističke uloge „iz zbora“.
„Još strahujem od opernih arija. Ne usudim se izvoditi neke pjesme za koje znam da ću ih pjevati ostatak karijere; ne dok nisam zadovoljan tehnički“, nastavlja ovaj, brojnim nagradama na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima ovjenčani pjevač.
Ponosno ističe da će ove godine biti solist na „Božiću u Ciboni“. Dogodine u travnju očekuje ga, pak, sudjelovanje u opernoj produkciju fakulteta u dvorcu Schönbrunn, koju financira i Grad Beč.
„To će mi biti prva solo uloga u operi. Scena se postavi u kazalištu u kojem je car gledao predstave. Sve je kao u pravoj operi, samo u manjem obliku, studentska kvaliteta“, tumači naš sugovornik.
Uglađen i fin, pazinski sin
Dok ga slušate, jasno je da je Luka zbilja prava bečka škola. Uglađen i fin. Ali, prije svega, pazinski sin. Ne zaboravlja ni mješoviti pjevački pazinski zbor Roženice, iz kojega je niknuo ovako dobar.
„Roženice su zapravo ključ moje karijere. To su prvi koraci, prvi nastupi, prve treme…. Tu sam shvatio čime se želim baviti. Kadgod je prilika, uvijek iskažem zahvalnost i pridružim im se na pozornici. U njima uvijek imam podršku. Najveće zahvale idu maestri Ines Kovačić Drndić, koja me prepoznala, uzela pod svoje i usmjerila. Marija Kuhar Šoša mi je prva prava profesorica: s njom se i danas šalim kako me naučila da prestanem vikati i da to postane lijepo“.
Luka privatno? Niječe da je zaljubljen, to mu jedino ne vjerujemo. Vrijeme krati družeći se s ekipom i košarkom, starom ljubavi, koju i dalje uspješno igra brat Marko, novi adut Pule, a stari Pazina.
„Volim one najskromnije stvari, poput nedjeljnog ručka s familijom“, veli.
Roditelji, Suzana i Renato, bivši gradonačelnik Pazina, imaju razloga biti ponosni. Oni se danas bave proizvodnjom rakija i likera. „Pomažem li u destileriji? Ako pitate njih - malo, ako pitate mene – dovoljno“, s osmijehom završava Luka.
Autor
