POJELA NAS POHLEPA Nepalci u vilama, a Istrijani u stanovima strahuju za vraćanje kredita
Sreo sam neki dan posljednjeg Mohikanca, da ne kažem domoroca, iz rodnog sela moje majke. Pali su, priča mi, i ti Blaškovići (Marciljani) na Labinštini, pred galopirajućom izgradnjom notornih kuća za odmor, možda kao zadnje selo u okruženju. Odolijevalo je dugo, ali i njega je, eto, progutalo sve to silovanje zemlje, to gomilanje kvadrata, to ziđanje u beskraj.
Nema više izvornih kamenih kuća, kokoši, patki i ovaca, starih murvi i kamenih klupa za popodnevno počivanje i maženje vjernog baštardina. Ostali su samo mušati što nadlijeću notorne bazene – izgrađene tu gdje je Marija plijevila korov - u kojima se bućkaju Hans i Helga. Kao šaka u oko, da ne velim glavu, doimaju se te konfekcijske kuće, ružne k'o sam vrag.
Nazdravio sam sa zemljakom, valjda iz nemoći, u to ime; kucnuli smo se i potjerali kvragu tu ljudsku pohlepu koja u čas sravni sa zemljom još jedno istarsko selo u toj veličanstvenoj niski palih za turizam.
Naslonio se na rečeni razgovor i onaj s uglednim istarskim arhitektom. Taj poznanik samo što mi, evo neki dan, nije zaplakao na kavi. Gdje sve ovo ide, upitao se on? Ne može više, priznaje, gledati kako nam nestaju sela, kako se u nekima, uz jedine četiri starinske kuće, svježe planira graditi deset kao jednojajčani blizanci istih vila. Za odmor.
Nudili mu, kaže, da to nacrta, izradi projekte za građevinsku dozvolu. I bio bi to super posao, odlična kinta za nula kreacije, godinu dana bi bio na miru, puna šaka brade… Ali odbio je ponudu jer, iskren je, sustiglo ga pitanje kako će sutra djeci reći da je tu nakaradu u susjedstvu narisao baš on. No, netko drugi je, naravno, prihvatio gažu i niknut će, po svemu sudeći, neki novi arhitektonski kič.
Ipak, kihnut će i ta nezajažljivost. Padaju polako u vodu računice ulagača kao Helga i Hans u bazen.
„Prije dvije godine imao sam tri do četiri upita tjedno za projektiranje vila, odnosno kuća za odmor, a sada toliko ne dobacim ni u mjesec dana. Trenutno vlada interes za gradnju stambenih zgrada s četiri do šest jedinica. To je veća investicija, ali lakša za prodaju, s obzirom da se nude manje cjeline i stanovi su traženi na tržištu“, priča stručnjak.
Prenosi dalje svoja iskustva, onako iz prve ruke. Ljudi su, veli, pretjerali: umjesto jedne kuće za odmor, lakomo su – jer računica je, je li, držala vodu - posadili i drugu, pa i treću, sve jednu do druge, u vlas iste. Tako je to kada svijet para okreće...
Ali ljetos su nastale poprilične rupe u terminima kod iznajmljivača vila u središnjoj Istri. Vlasnici su kuće odmah - u strahu da se dogodine ne dogodi repriza - oglasili na prodaju, a neki su, došavši u tijesno, u njima smjestili strane radnike, za kudikamo manje novca negoli su prvotno računali namaknuti od turista.
„Sada imamo takvu situaciju da su Nepalci u vilama, a Istrijani doma u stanovima strahuju, mole Boga da vrate kredite“, zaključio je moj sugovornik.
Izvrnuto, obrnuto, reklo bi se.
Autor
