'Ženu su mi zafrkavali da mi kupi postelju, pa da stvarno spin na kampu'
Što biste pomislili o majstoru koji u petak nakon posla ne trči ni doma na ručak, ni u oštariju nazdraviti vikendu, nego hita ravno na igralište voljenog kluba, Proletera, pardon: Potpićna Učke 72, ne bi li sve pripremio za nadolazeće utakmice? Radit će do mraka: pokositi travnjak, povući crte krečom ravno k'o po špagi… I još će sutradan zarana dva sata pripremati robu seniorima, zakrpati pokoju rupicu koja se pojavila na tratini… Odmahnuli ste lakonski rukom: tá naravno da je sve to zbog nemale naknade. Ali, fulali ste, u ovom slučaju, „ceo fudbal“.
Elvisa Kumera (49) ne vodi - u toj ulozi oružara, koju je nakon golmanske karijere prihvatio objeručke poput šuta iz slobodnjaka – nikakav honorar. Kinta je gotovo zanemariva. Na to da popularnu Dumbrovu, kako se zove stadion, drži dotjeranom tjera ga isključivo ljubav prema klubu, davanje zajednici. Kolikogod izlizano zvučalo, upravo je tako kod ovog samozatajnog Potpićanca. I zato nas Elvis i zanima.
Nekad je, rekosmo, branio, većinom za Potpićan, manje za Pazinku i Plomin. Školovani je trener, radi u pomlatku, kućni je majstor kluba, a uskoči i na druge zadatke. Klasični „Elvis za sve“. Samo je promijenio rukavice: golmanske za radničke. I klupski kolege vele da bez njega ne bi stvari ovako klapale u nogometnom kolektivu koji, inače, slovi za pravu klapu.
„Meni je Dumbrova drugi dom, na njoj sam cijeli život. Ovo mi dođe kao neki vid opuštanja, zaboravim na brige i sekiranje. Ovdje mi igraju sin Darian i nećaci Erik i Mateo Burul, pa si kažem: napravit ću sve da im bude lijepo i ugodno…“, veli Elvis.
Valjak vukli 'fiat puntom'
Posao mu umnogome olakšava navodnjavanje, ugrađeno prije koju godinu zahvaljujući sredstvima Hrvatskog olimpijskog odbora, koje je pomogao povući Robi Fable, još jedna klupska legenda.
„To je spasilo stvar ovog sušnog ljeta. Prije bih u jednom danu dolazio četiri puta rastezati vatrogasne šmrkove, a u međuvremenu je valjalo ići i s klincima na more. Kad sam krenuo s ovim poslom, imali smo jednu karijolu s probušenom gumom. Valjak smo vukli sa ženinim fiat puntom…“, priča naš sugovornik.
Rijetko se koji županijski ligaš može pohvaliti ovako održavanim travnjakom, izgleda poput biljarskog stola. „Trava ne smije biti ni preniska, ni previsoka. I kad drugi hvale travnjak, ja nisam zadovoljan… Posla ima cijelu godinu: ako nije košnja i zalijevanje, onda su gliste koje ga uništavaju…“, ozbiljno tumači.
Kad ga tako slušamo, čini nam se kao da spava ovdje.
„A ni to daleko od istine. Ženu su mi susedi Nijaz i Rapka, koji čiste svlačionice, zafrkavali da će mi morati kupiti postelju, pa da stvarno spin na kampu. Bez razumijevanja moje Snježane, ne bih mogao ovo delati. Ona mi je po leti ručak nosila na Dumbrovu…“, konačno se Elvis opustio pa će „po domaće“.
Katkad ga, priznaje, ulovi i žuta minuta, jer stalno mora slobodno vrijeme štimati prema rasporedu treninga, koji su svakodnevni, s obzirom na brojne klupske selekcije. „Naravno da bin neki put sve posla poli vraga, ma onda si mislin da bi bila škoda sad kad je sve ovako regulano…“, zaključuje potpićanski oružar.
Autor
