'Reka san ženi: gren na đog anke ku sekire padaju!' (foto)
Vani je blizu četrdeset, a on ima gotovo devedeset. Točnije, 86. Barba Martin Pereša, Rašanin koji živi u Kršanu, polako, uz pomoć štaka, izlazi iz auta i kreće prema boćalištu. Malo je potan, da, ali goni ga neka vražja sila. Danas se nije sakrio u hlad, nego hrli u zagrljaj starim pretelima.
„Ma kamo grete po toj teplini?", podbadamo. „Ma ča pitaš gluposti! Ča ni danas turnir Aršijani vajka skupa! To se ne propušta!“. U Raši smo, dakle, gdje se odvija ova po mnogočemu jedinstvena priredba, natjecanje na kojem mogu sudjelovati isključivo oni koji žive ili su rođeni u najmlađem istarskom gradu. Aršijani, kako si tepaju Rašani. I tako već 21 godinu. Tradiciju je na kratko bila prekinula samo korona.
I ovaj put se tijekom dana okupilo više od 70 sudionika, od kojih mnogi više ne žive u Raši. Ima ljudi iz Švedske, Francuske, Zagreba…
„Ovo je turnir na koji se nikog ne treba zvati. Mi Aršijani u kalendaru imamo zaokruženu drugu srpanjsku subotu, odgodimo sve obaveze i dođemo na naš đog“, kažu nam Zoran Radić, Mario Brezac i Sandi Domijanić, organizatori i „Katice za sve“ iz Boćarskog kluba Raša.
Ovdje je sve „made in Raša“, čak i fažol, koji kuha Željko Peti. U svemu pomažu i drugi prijatelji kluba: Lazo, Goran, Bek, Pucić…
„Nama to dođe nešto kao ritual. Mi volimo našu Rašu, moramo biti tu, svi skupa, evo barem jednom u godini. Mojoj ženi rođendan pada baš u ovo vrijeme, molim Boga da se ne poklopi s turnirom, ali svejedno sam joj davno rekao da ovo ne propuštam ni da sekire padaju“, veli nam majstor koji je iz razumljivih razloga želio ostati anoniman.
Evo stigla nam je i dijaspora. „A ne, ne, ja san Aršijan za vajk! Nemoj me, mali, znaš…“, ozbiljan je Licinio Cunei, koji godinama živi u Švedskoj, a ljeto provodi u rodnoj Raši.
Iz zvučnika prigodno klizi pjesma Ede Domijanića „Raša, mjesto malo“. Ždrijebaju se parovi. Nastupaju: Medvedi, Mamuti, Šefi, Favoriti, Preteli, Šćapini, Lipa, Maligani, Titova, Gimnastičari, Nesvrstani, Pišina. „Kovarske“ više ni“, primjećuje Silvano Bedrina, prisjećajući se svojih preminulih susjeda s kojima je nekada igrao u toj ekipi.
Kako je na terenu? Vruće. Boće su usijane. Ali ne i glave. Nema tenzija, samo ljudikanje i pozitiva. „Ovi gore hajca i reka je da neće kalat. Forši najbolje zgubit i poć va hlod“, dobacuje ekipa koju prži sunce. A u hladu, naravno, arš goni tricu, tuče se i striša, skidaju sveci s neba kad netko uprska…
Turnir je, simbolično odigravši prvu boću, otvorio novi načelnik Općine Raša Leo Knapić. „Aršijani moji, lepo vas je videt skupa. Cuvajte ovo tradicijo i neka vas drugo leto bude još više. Fešteđojte do kasno u noć“, poručio je Knapić.
I nije trebalo dvaput reći: uz neumornog harmonikaša Endija Miletića, zora je bila brža od fajronta. Pobjednici? Finale Šćapini-Maligani je završilo 7:7. I to je neka poruka. Ovdje je, shvatili ste, pobjednik svatko tko je došao. (Napisao i snimio Igor Radić)
