‘Netko ode na Brač, Vis, Kupres ili u Zagorje. Ja volim doći u Istru!’

Navečer lom. Uobičajeni. Kaštel Morosini Grimani u Savičenti i nekoliko tisuća duša koje jednom kad krene pjesma “ni puškom” ne možeš otjerati na spavanje. Ujutro fjaka. Ona prava dalmatinska. Uz makijato, obitelj, prijatelje, ćakulu. Možda poslije i malo bazen ili obližnji vodeni park s djecom, ali ima vremena. Dug je ljetni dan. Pa još jedan. I još jedan.

Kad živa krene rastezati se termometrom svatko od nas ima to neko omiljeno mjesto na koje se voli zavući, okružiti ljudima koje voli i “dići sve četiri u zrak”. Junaku ove naše ljetne priče to se mjesto već godinama nalazi u Istri i Camping Resortu Polidor koji se smjestio između Poreča i Funtane.

Splićo i Zoltan

Premda je to pomalo netipično za posao kojim se bavi i u kojem je, baš kao i u brojnim drugim djelatnostima, ljeto onaj dio godine u kojem bi svake večeri mogao imati posla, Joško Čagalj, popularni Jole, odavno je, kaže, definirao svoju listu prioriteta tako da svoje vrijeme optimalno raspodijeli između obitelji, prijatelja i fanova. Netipično za jednog Dalmatinca je i savršeno mjesta za odmor koje je pronašao na zapadnoj obali Istre, ali na tu konstataciju, s kojom započinjemo razgovor, Jole nudi jednako savršeno logičan odgovor - "krivi" su dobri, stari prijatelji.

“Nisam ti ja jedini Dalmatinac koji odmara u Istri, ima nas puno. Evo trenutno ti je tu šest, sedam obitelji, samo što ja znam, koje su kao mi došle u Polidor na odmor, a par mojih prijatelja je davno ili nedavno napravilo kuće u Istri. Netko ode na Brač, netko na Vis, netko u Kupres, netko u Zagorje, a ja volim doći u Istru. Ta ljubav s Funtanom traje već jako dugo, a počelo je sve s dobrim prijateljom Splićom Damirom (Vujčić) koji je došao u Vrsar raditi dva mjeseca sezonu, a ostao 30 godina. Nedavno sam doznao da zapravo baš u ovom dijelu Istre živi jako puno ljudi koji imaju dalmatinske korijene i potječu od dole, pogotovo s Brača. Sa Splićom, koji je danas vlasnik legendarnog Caffe bara Buba u Vrsaru, vežu me zajednički izlasci i konobarenje, a u Istri su mi i još neki dobri prijatelji, poput primjerice Zoltana (Bauer) u Umagu, s kojima se isto tako volim vidjeti i družiti. A osim toga i uživam ovdje doći na odmor. Iznajmim kombi, jer nas je šestoro u obitelji, pa onda obilazimo prijatelje, kupališta, aquaparkove i vinarije.”, smije se.

U dobroj i opuštenoj atmosferi zaruži se, kaže, baš kao nekad i do 2, 3 ujutro, pa baš zato ne želi ljeti svaki dan trčati s nastupa na nastup.

Pazin i Umag

“Volim svoj posao, obožavam ga, ali volim ostaviti vrijeme za sebe, suprugu i četvero djece. Ljetni period je takav da bih mogao doslovce nastupati svaki dan, ali sam još prije 12-13 godina sjeo menadžera, bend i Huljića i rekao im, gledajte, prošlo nam je deset ljeta niti smo koga vidjeli, niti se okupali u moru. Mene takav život ne zanima i mislim da nitko od nas nije takav materijalista da si ne možemo priuštiti da malo manje zaradimo, ali zato imamo nešto od života. Složili su se, tako da otad ja lipo pivam dva, tri dana, tri, četiri dana žena, dica, prijatelji. Volim bit s roditeljima dok su živi i zdravi, što češće i što više. I sve se stigne.”, kaže Jole.

S druge strane, dodaje, dobra stvar je što dozirajući broj nastupa ne daje ni publici priliku “da im dosadi” već su uvijek željni njegovih nastupa. “Neke moje kolege napravili su tu grešku prije 10, 20, 30 godina kad su s dva tri hita na istom području odrađivali desetak ili više koncerata u kratkom vremenu i naravno da te onda za dvije, tri godine više nitko ne doživljava i ne možeš više prodati nastup. Što se Istre tiče ja sam ovog ljeta već pjevao u Svetvinčentu, 3. kolovoza sam u Pazinu, a 17. u Umagu i to je to.”, kaže neokrunjeni kralj domaće zabavne glazbe.

Uz dec dobro ohlađene malvazije redaju se i anegdote, a jedna zanimljiva odnosi se na priču o tome kako je pjevački talent pretvorio u posao kojim se i nekoliko desetljeća kasnije uspješno bavi.

Doris i Tonči

“Pjevački su me prvo htjeli, ne htjeli otkrili moji roditelji kad sam imao pet godina i dok smo živjeli u Njemačkoj. Kao i svi klinci uvijek sam nešto svirao, lupao, pjevao, kako to uostalom danas rade moji i mnogi drugi klinci. S pet godina krenuo sam u glazbenu školu, no nakon što smo se vratili u Hrvatsku sve sam to malo zanemario jer sam morao bolje naučiti jezik i privikavati se na novu sredinu. Ali glazba je ostala moja strast pa sam svakoga tko je svirao malo gnjavio i pitao neke akorde, prohode, dimove, pa bih onda vježbao. Spletom okolnosti, tamo negdje iza Domovinskog rata, prijatelj je predložio da u njegovom kafiću organiziramo tulum za desetak prijateljica i prijatelja koje ću ja zabavljati. Kako je sve ispalo super, predložio je da na kraju najavim da idući petak ponavljam nastup. Idućeg petka već je bilo duplo više ljudi, a trećeg zakrčilo kafić. Onda je doša’ neki čovjek i pitao me mogu li kod njega pjevati četvrtkom i polako mi je život krenuo u tom smjeru u kojem je očito trebao krenuti.”, kaže.

Krenuo je kao “one man band”, pa mu se na gitari i pratećim vokalima priključio Milan Terze, no za ključni iskorak koji mu je karijeru usmjerio prema jednoj sasvim novoj razini, zaslužna je jedna velika hrvatska glazbena diva.

“Nakon što je bila na nekoliko nastupa Doris (Dragović) pitala me zašto ne napravim nešto ozbiljnije. Rekao sam joj da me zanima Tonči Huljić, ali da sam čuo da je on nedodirljiv na što se žena počela smijati. Nakon dva dana me nazvao Tonči i sjećam se da smo se našli jednog ponedjeljka koji je bio valjda najhladniji dan ikad u Splitu. Sjeli smo u 19 sati, a u 19 i 15 je sve bilo dogovoreno.

Prva pjesma bila je Duša od papira 1998. na Melodijama Jadrana, a onda su došle Jednina i množina, Zove,zove, zove ona mene i Nosi mi se bijela boja nakon čega je sve eksplodiralo. Onda sam morao uzeti bend, moje Bračane, s kojima evo već sviram 24 godine.”, kaže Jole dodajući da ima sreću da radi ono što voli i da se hrani energijom onih koji dolaze na njegove koncerte, vole njegove pjesme i na taj mu način “pune dušu”. Energije za koncerte ni nakon toliko godina ne nedostaje, a sa svoje 52 godine uvjeren je, kaže, i da neće tako brzo presušiti. “Ja volim ići na koncerte, pa kad vidiš Mick Jaggera, kad vidiš Bruce Springsteena, Halida Bešlića ili Bajagu, kad vidiš te kolege koje su starije od mene 20 i više godina kako trče, putuju i nastupaju, vjerujem da je i preda mnom još puno godina nastupa. Naravno, nije uvijek sve savršeno. Nekad te nešto boli, nekad si imao smrtni slučaj u obitelji a ti za dva dana moraš pjevati jer te netko negdje čeka pola godine. Neću nikad zaboraviti kad je umro Zdenko Runjić, a Oliver morao navečer pjevati na trgu pred sto hiljada ljudi. Naravno da je preplakao pola koncerta, ali nije mogao to otkazati. Kako ćeš otkazati, kad si profesionalac? Ali generalno za mene je ovo najbolji posao na svijetu, kao što je uostalom i svaki drugi posao, kad ga radiš s ljubavlju.”, zaključuje.

Hajduk 

A za kraj, kako ćeš Dalmatinca pustiti, a da ga bar malo ne pecneš zbog još jedne razačaravajuće sezone Hajduka i šampionskog posta koji sad već prijeti da napuni i dva desetljeća. Ali ne da se Jole.
“Ma nije ti to nikad bolna tema, jer Hajduk je jednako ljubav i emocija. Hajduk i bol jednostavno ne možeš u jednu rečenicu staviti i ne mogu ti opisati koliko sam sritan što živim u tom podneblju u kojem je puno stvari nebitno, ali bitni su zdravlje i Hajduk. To može razumiti jedino netko tko živi u Splitu neko vrijeme pa doživi kako se kad dobije Hajduk ponaša prodavačica koja prodaje kruh, ona koja prodaje ribu, onaj koji je konobar, koji vozi gradski autobus ili kamion.

Koja je to vibra u gradu kad Hajduk dobije ili kad Hajduk izgubi. Jednostavno ljudi žive s tim i evo... ne znam dal će ova naredna biti “ta” godina, ali ja vjerujem da hoće. Jer moraš vjerovati. I ovo smo prvenstvo do polovice bili uvjereni da ćemo ga nakon sto godina osvojiti, hvala Bogu nismo, ali bit će, doći će.”, smijemo se obojica. On će, dodaje, kad god ulovi vremena nastaviti odlaziti na Poljud, a ogromna bi mu čast bila, kaže, zapjevati na velikoj fešti povodom proslave titule. Peckam dalje s “bez obzira koliko godina imao tad?” ali ne peca se. Jedna šala na račun Hajduka Dalmatincu još i može proći. Druga? Druga je previše. Ajmo radije još malo o pjesmama i o vinu. (Milan Pavlović)