Savičenta na plus 40
Ili šljutav ili munjen moraš biti za ići u Savičentu u podne po ovakvoj vrućini, pomislio sam kad sam sjeo u auto i krenuo barem zagrepsti u unutrašnjost Poluotoka ne bih li vidio kako se tamo nose s toplinskim valom. Čovjek sam od mora, uvjeren da je uz more ljeti friškije, da ima više arije, da uvijek nešto puše s pučine.
Bit će da sam ipak šljutav. Jer u Savičenti, ispostavit će se, ima daleko više arije nego u Puli. Piše na Istrametu da je podjednaka temperatura zraka. Oko 33 stupnja Celzija. Ali u Puli je, tako piše, osjet ugodnosti viši od 45 stupnjeva, a u Savičenti oko 40. Nije mi jasno zašto to uopće zovu osjetom ugodnosti, bolje bi bilo reći neugodnosti. Nisam tip kojem smeta vrućina, ali što je puno, ponekad je ipak previše.
Dok se vozim prema zadanom cilju, mobitel držim na suvozačevom sjedalu. Definitivno šljutav. Jer dolaskom u Savičentu shvaćam – piše na ekranu - da se pregrijao. Svejedno ga stavljam u džep. Valjda da me i on malo ugrije. Ma najsigurnije šljutav. Na ulicama nikoga. Tek dvoje djece uživa na električnom romobilu. Njima ništa ne smeta. Pod velikom ladonjom jedno poveće društvance igra briškulu i trešete. I viču jedan na drugoga. Samo njih se čuje u cijeloj Savičenti.
„Ma ča nisi hitija kariga, porko dio.“ Ublažavam psovke jer jedan drugome dijele sočne komplimente. Tu i tamo neki turist prođe. Jedan izgleda da je zalutao s Tour de Francea. Potpuno iscrpljen i mokar kao da je upravo izašao iz mora staje s biciklom kod Birerije Kampanjola, kafića koji drži Darko Pekica, čovjek za kojeg ne možeš reći da je samo poljoprivrednik, ili birar, ili umjetnik, ili sirar… On je sve u jednom. Kad ga ima. Lako tako. Ovako mršav ja ne mogu nego biti samo jedno.
Naravno da sam ga nazvao. Ne možeš doći kod nekoga u goste, a ne javiti se i kupiti komad kravljeg sira. On mi, međutim, kaže da ga pričekam, da je upravo na traktoru, kosi njivu. „Druže, jesi li poludio?“, pitam ga iako znam da je pitanje… Nema više smisla ponavljati ono o šljutavosti.
Čekam Pekicu u dubokoj hladovini. Čuje se samo ono društvo pod ladonjom. I dalje kočijaše i piju biru za birom. Naručujem čaj. Konobar me odmjerava. Valjda ga je strah da mu ne krepam na terasi. Nije ga strah za mene, nego za sebe. Da ne bi imao problema zbog mojeg naglog odlaska s ovog svijeta. Još kad sam mu rekao da bih od šipka, potpuno se zbunio. Rekoh: „Može i kamilica ako nema šipka.“ Nakon toga je samo šmugnuo u unutrašnjost kafića.
Vrijeme je užine. Pekica nema vremena za dugu ćakulu. Otkriva mi da će uskoro prezentirati novu Kampanjolinu biru. Neću u detalje, o njima ćemo u bližoj budućnosti opširnije pisati na našem portalu. Nedavno je organizirao jednu izložbu, a ono na što je posebno ponosan je što su njegovi klinci u srijedu navečer imali u pulskom kinu Valli premijeru filma koji su sami snimili o svom nonu. Pokazuje mi fotografiju s premijere. Prepuno kino. Ljudi sjede po škalinama. Jedan sin mu je maloljetan, a drugi friško punoljetan. Moram pogledati njihov film.
U điru po Savičenti nailazim na čovjeka koji popravlja traktor. Stao mu je pred butigom. Sva sreća da se pokvario u dubokom hladu. Mogao bih se cijeli dan tako prebacivati iz hlada u hlad. I uopće mi ne bi falilo more. Bilo bi škifo da je Savičenta na moru. Bila bi prepuna turista. Pa bi osjet neugodnosti bio daleko iznad 40 stupnjeva.
Uostalom, tko lud ide na more u podne? Moraš stvarno biti šljutav za takvo što. Vraćam se na more. (Bojan Žižović)
