Dvanaest godina vrijednih zahvalnosti i poštovanja
Kako god odlučila, prijavila se za još jedan mandat ravnateljice Opće bolnice Pula, otišla, službeno, put Zagreba, ili na neku treću lokaciju i posao, a svakako ususret novim-starim profesionalnim izazovima, Irena Hrstić zaslužila je… Naklon. Poštovanje. Zahvalu.
Puno je toga dobroga napravila u 12 godina vođenja ustanove koja je kroz tri četverogodišnja mandata dobrano ispraznila njene baterije. Irena Hrstić, sama kaže, još razmišlja kojim putem sada krenuti. Ne krije da se OB Pula pomalo i zasitila. Što, opet, ne znači da se neće kandidirati. Sve su opcije otvorene pa kada uskoro dođe natječaj za ravnatelja… Tko zna, možda, ipak, lokal patriotizam prevlada nad zdravo razumskom ambicijom pa ostane u Puli, unatoč 'zasićenju' koje spominje kao razlog dvojbe što napraviti sa svojom karijerom.
Irena Hrstić u pulskoj je bolnici izorala brazdu, postavila kriterije i standarde. Lomila je otpore, uvodila je red. Griješila, sigurno, ali i ispravljala nepravde, tužila se, kak pravi Zagorec. No sve iz uvjerenja, ne iz koristoljublja. Poštenje i ispravnost, osobni integritet, nitko joj ne može oduzeti. Mrvica fleksibilnosti ponekad bi joj dobro došla, no ovdje se to smatra slabošću pa tome, vjerojatno zato, nije pretjerano pribjegavala.
Od njenih najvećih ostvarenja svakako valja istaknuti da je umjetnošću kompromisa i lobiranja, zahvaljujući benevolentnosti Vlade premijera Andreja Plenkovića i upornosti pojedinih lokalnih političara, uspjela zgotoviti projekt nove bolnice. Gradnja bolnice dugo je trajala, puno je koštala, mnogo toga dovodilo se u pitanje, od smislenosti do opravdanosti takve investicije, ali isplatilo se.
No još važnije od toga, u kriznoj situaciji, kao jedan od kutova jednakostraničnog trokuta, s ravnateljem Zavoda za javno zdravstvo Aleksandrom Stojanovićem i prvim istarskim vatrogascem Dinom Kozlevcem, suvereno je kontrolirala covid razdoblje.
Hladno, efikasno, upravljala je bolnicom i ljudima. Kao najisturenije koplje u borbi protiv nevidljivog i opasnog neprijatelja koji je iza sebe doslovno sijao smrt, improvizirajući i nalazeći rješenja u hodu, sa Stojanovićem i Kozlevcem bila je ogledni primjer odgovornog i kvalificiranog upravljanja rizičnim procesom. Dotad neusporediva s bilo kojom krizom u zadnjih gotovo tridesetak godina, ona s covidom u prvi je plan izbacila ljude za koje se pokazalo da se u najtežim trenucima na njih može računati. Iako joj se to, naravno, neće pripisivati u zasluge, prije svega zbog zlobe i zavisti, autoritativno je vodila sustav, smirivala tenzije, umanjivala strahove i sprječavala histeriju kad su se mrtvi počeli brojati u desecima, a oboljeli u stotinama i tisućama.
Krizni trijumvirat menadžment, upotpunjen s ništa manje važnim Stojanovićem i Kozlevcem, dao je pozitivne rezultate. Podmetanjima, unatoč. Brojnim i tendencioznim, kad se ulica umislila da je pametnija od struke i kad je svatko smatrao da bolje od stručnjaka zna što napraviti i kako reagirati na covid. Metom napada, umjesto pohvala, bili su Hrstićka, Stojanović i Kozlevac.
Kroz sve vrijeme, Irena Hrstić u OB Pula muku je mučila s kadrovima, nedostacima zdravstvenog osoblja, unutarnjim podmetanjima, napadima interesnih grupa i raznih lobija. Pratio ju je i vječni nedostatak novca u zdravstvu, loši zakoni, ali i seksističko društvo koje se unutar struke ponekad teško mirilo da im šefuje – žena. Nema nedodirljivih, nitko nije veći od sustava, no može ga, ako dobije priliku, popraviti i na njemu raditi. Glupo je, još više patetično reći da se Irena Hrstić žrtvovala za pulsku bolnicu, no da se ugradila u njenu strukturu i dala svoj doprinos, to je neosporno. Što god sada napravila, otišla ili se ponovno kandidirala, valjda će doći vrijeme kad će se ljudima koji su dali svoj doprinos izgradnji nečeg od društvenog značaja moći odati priznanje za sve što su učinili. Ona je to zaslužila. (Robert Frank)
