Vojni rok u JNA je najbeskorisnije potrošena godina u mom životu
Ratu u Ukrajini ne nazire se kraj, Macron prijeti slanjem francuskih trupa u Ukrajinu, u Hrvatskoj se uvodi tromjesečna vojna obaveza, a Milanović optužuje Plenkovića da uvodi vojni rok samo kako bi hrvatske mladiće mogao poslati u Ukrajinu.
Milanović je, što često radi u svom mandatu, opet promašio metu, a Macronova prijetnja možda će se na kraju i ostvariti, što meni osobno i ne bi bilo loše. Jer Putinovom fašizmu ne smije se dopustiti da pobijedi u Ukrajini. Putinov režim nije okrutan i genocidan kao Hitlerov nacizam (iako nije daleko od njega, jer prema Ukrajincima ima stav kakav je Hitler imao prema Slavenima), ali je svakako okrutniji od Mussolinijevog fašizma, jer čak ni Mussolini nije tako javno i otvoreno ubijao svoje političke protivnike (Navaljni) i suparnike (Prigožin).
No, vremena su se promijenila, pa su mnogi europski i hrvatski političari osudili Macronovu izjavu, naročito na ljevici. Današnji ljevičari bi s fašistom Putinom pregovarali i ustupali mu tuđe teritorije, a nekadašnji ljevičari odlazili su dobrovoljno u Španjolsku i u internacionalnim brigadama borili se protiv tadašnjeg fašizma. Ovi današnji, ne da se ne bi borili, nego ne bi ni profesionalne vojnike (koji su plaćeni da ratuju) slali u borbu protiv osvjedočenog fašiste.
Ali vratimo se mi na temu vojnog roka. Osobno, nemam ništa protiv obaveznog služenja vojnog roka (iako sam skloniji dobro organiziranoj profesionalnoj vojsci koju čine osobe koje i privatno vole oružje i koje će biti dobro plaćene za svoj posao u vojsci), ali ako se već uvodi vojni rok onda ga treba shvatiti kao obuku za snalaženje u raznim izvanrednim situacijama i ugrozama, ne samo od rata, već i od poplava, potresa i drugih nesreća. To ne bi smjelo biti poput služenja u nekadašnjoj JNA.
Također, takva obaveza bi trebala biti obavezna za sve mladiće i djevojke. Mislim da je u 21. stoljeću deplasirano govoriti kako će vojni rok biti obavezan za muškarce, a dobrovoljan za žene. Ako već govorimo o rodnoj ravnopravnosti na svim razinama, onda ona mora biti prisutna i u vojnoj obavezi i obuci.
Inače, pripadnik sam generacije koja je obavezni jednogodišnji vojni rok služila u JNA (Jugoslavenska narodna armija) i iako, ponavljam, nemam ništa protiv služenja vojnog roka, to je i dalje najbeskorisnija i najgluplje potrošena godina u mom životu. U tih godinu dana nisam stekao niti jedno iskustvo niti dobio znanje koje bi mi ikada i igdje koristilo u životu.
Jedino sam u tih 365 dana, služeći JNA u gradu Prilepu u današnjoj Sjevernoj Makedoniji, shvatio da mi iz zapadnih republika nemamo ama baš ništa zajedničko s ljudima iz istočnih republika Jugoslavije. Do tada sam, pod utjecajem ideologiziranih i idealiziranih medija, živio u uvjerenju da je Jugoslavija zajednica kulturološko i civilizacijski vrlo bliskih i sličnih (da ne kažem bratskih) naroda, a kada sam došao u JNA i upoznao sve te muškarce iz drugih republika i pokrajina (današnjih država), doživio sam pravi kulturološki šok i shvatio koliko smo mi zapravo po svemu različiti i koliko je cijela ta država jedna umjetna tvorevina.
Meni osobno nije bilo teško ni naporno u vojsci, ali i dalje ponavljam da je to bilo obično gubljenje vremena. I ne vjerujem da je ikome u to vrijeme ona bila korisna. Tko je, poput mene, bio odgovoran i disciplinaran i prije vojske, to je ostao i poslije, tko je prije vojske bio neodgovorna budala, nakon odsluženja je postao još veća budala.
Od tih godinu dana, šest mjeseci smo imali tobožnju obuku, a preostalih šest mjeseci smo besposleno dangubili po kasarni. Rekao sam 'tobožnju' obuku, jer u šest mjeseci obuke ništa korisno nismo naučili, čak ni za ratne potrebe (možda je prije mene JNA bila organiziranija, ali 1988. godine, kada sam ja služio vojsku, više nikoga ništa nije bilo briga osim kako dobiti veći čin i privilegiju).
Ja sam bio inženjerac i nama je vrhunac vojne vježbe bio otići do jednog mosta blizu grčke granice koji bismo, u slučaju napada grčke vojske, trebali minirati. Mi i nakon šest mjeseci obuke ni o čemu nismo imali pojma. Ako je obrana SFR Jugoslavije ovisila o meni i diviziji kojoj sam te 1988. godine pripadao, uvjeren sam da bismo u slučaju nečijeg napada bili kapitulirali još brže nego Kraljevina Jugoslavija u travnju 1941. godine, koja je izdržala barem 11 dana.
Autor
