Hoćemo li u Istri jednog dana imati i vijeća nepalske i filipinske manjine?
Prošle godine na hrvatskom tržištu rada dozvole je dobilo 124.121 osoba, što je za 42.166 dozvola više nego što ih je izdano i produljeno u 2021. godini. Najveći broj dozvola za boravak i rad u 2022. godini izdan je državljanima BiH, Srbije, Nepala, Sjeverne Makedonije i Kosova. U Hrvatskoj je 2022. godine radilo 36.783 državljana BIH, 19.176 državljana Srbije, 12.222 Nepalaca, 10.053 Makedonaca te 8.979 državljana Kosova.
Ove se godine pak očekuje da će biti izdano najmanje 160 tisuća dozvola za boravak i rad stranaca u Hrvatskoj, što je oko 10 posto zaposlenih u Hrvatskoj, a moguće je da taj broj dosegne i 180 tisuća.
Ove se brojke mogu protumačiti na više načina, a jedan je da u našoj zemlji možda i nije tako loše kada brojne poslove domicilno stanovništvo više ne želi raditi te da je napokon i Hrvatska, poput bogatih europskih država, postala zanimljiva radnicima iz egzotičnih zemalja.
Mnogi od tih radnika, baš kao i u bogatim zemljama EU, trajno će se nastaniti u Hrvatskoj, pa tako i u Istri. To je proces koji su prošle sve stare članice EU. Kada smo 70-ih godina odlazili u Trst, svi konobari i prodavačice u trgovinama bili su Talijani i Talijanke. Prije 30-ak godina te su poslove polako počeli preuzimati stranci. Sada je i kod nas takva tranzicija. To je normalan proces i u tome nema ničega negativnog. Ljudi su oduvijek migrirali zbog poslova i trajno se naseljavali u državama ili krajevima u kojima su im se nudili bolji uvjet nego u njihovim krajevima. Uostalom, pripadnici svih nacionalnih manjina, osim Talijana, koji danas žive u Istri, ovdje su došli zbog posla.
No, ima jedna stvar u kojoj se Hrvatska uvelike razlikuje od ostalih članica EU (osim donekle Slovenije), a to je naš nakaradni Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Tako nešto ne postoji ni u jednoj državi Europske Unije. Stoga se mnogi pitaju, što će biti ako jednog dana i pripadnici ostalih naroda koji se budu naseljavali u Hrvatsku i Istru, počnu zahtijevati svoja prava koja im tim zakonom pripadaju?
Primjerice Ustavnim zakonom je određeno da pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo da se obrazac osobne iskaznice tiska i popunjava i na jeziku i pismu kojim se služe. Osim toga, imaju pravo na odgoj i obrazovanje na svom jeziku i pismu kojim se služe. Tko će sve to platiti, ako jednog dana Nepalci, Filipinci ili pripadnici nekih drugih naroda, koji se trajno nastane u Istri, zatraže svoja prava?
Netko će reći da oni ne mogu konzumirati ta prava jer prema Članku 5. Ustavnog zakona, „nacionalna manjina (…) je skupina hrvatskih državljana čiji pripadnici su tradicionalno nastanjeni na teritoriju Republike Hrvatske“.
Pojam 'tradicionalno' je rastezljiv jer neke manjine, koje sada konzumiraju prava iz tog zakona, u Hrvatskoj su, a naročito u Istri, prisutne tek od 50-ih godina prošlog stoljeća.
U Puli se primjerice sada biraju vijeća čak devet nacionalnih manjina, iako je autohtona samo talijanska. Ostalo je sve ekonomska migracija. Bošnjaci, Albanci, Makedonci i Srbi u Istru su počeli dolaziti nakon 1945. godine kao radna snaga za deficitarna zanimanja, isto kao što su Portugalci odlazili u Francusku, Turci i Hrvati u Njemačku ili Poljaci u Irsku. Ali ne postoji Vijeće portugalske manjine u Bordeauxu, ni Vijeće hrvatske manjine u Muenchenu, ni Vijeće turske manjine u Berlinu, kao ni Vijeće poljske manjine u Dublinu. Jer te zemlje nemaju nakaradne zakone o pravima nacionalnih manjima poput Hrvatske, koji najmanje štiti manjine, a pogoduje privilegiranim pojedincima i etnoprofiterima.
Bošnjaci, Albanci i Srbi su Istru dolazili da bi radili poslove koje domicilno stanovništvo tada više nije htjelo raditi. Sada postoje poslovi koje ni oni više ne žele raditi, pa su u Istru počeli dolaziti Nepalci, Filipinci i drugi. Zar ćemo, tom logikom, za trideset godina početi birati i vijeća nepalske i filipinske nacionalne manjine?
U Članku 24. Zakona o pravima nacionalnih manjina stoji da se vijeće određene nacionalne manjine može birati u „jedinicama lokalne samouprave na čijem području živi više od 200 pripadnika pojedine nacionalne manjine“. Brojka od 200 nije prevelika za neki turistički grad, ali naravno ovdje treba uzeti u obzir da to podrazumijeva da se čak 200 Filipinaca ili Nepalaca trajno naselilo u tom gradu i da svi imaju hrvatsko državljanstvo. To se sigurno neće dogoditi u idućih dvadeset i više godina, ali tko bi 2013. godine bio rekao da će za deset godina deset posto svih radnika u Hrvatskoj biti stranci.
Kao repliku na ovaj komentar, netko će možda reći da su Ustavom RH precizno određene nacionalne manjine u Hrvatskoj. Naime, prema Ustavu, „Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani.“ Ovdje je važno naglasiti da nabrajanje nacija u Ustavu završava riječima „i drugih“. (Foto: Hrvoje Jelavić/PIXSELL)
Autor
