Zašto bi gradonačelnik Pule uopće trebao biti na Mimohodu branitelja?
„Unatoč lošem vremenu okupio se veliki broj branitelja i građana na svečanom mimohodu. Šteta da po prvi put u povijesti na mimohodu nije bio prisutan pulski gradonačelnik!“, napisao je prekjučer na svom FB profilu nezavisni saborski zastupnik Marin Lerotić, prozivajući Filipa Zoričića što nije bio na tradicionalnom Mimohodu hrvatskih branitelja Istarske županije, koji se svakog 5. kolovoza na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, odnosno na obljetnicu 'Oluje' održava u Puli.
Zoričić je navodno bio bolestan pa zbog toga nije mogao prisustvovati (Grad Pulu na Mimohodu je predstavljala njegova zamjenica Ivona Močenić), no, čak i da je bio zdrav, zašto bi gradonačelnik Pule ili bilo kojeg drugog grada, kao i istarski župan, uopće trebali biti na Mimohodu branitelja?
Kada sam to pitanje postavio na našem redakcijskom kolegiju, ostao sam usamljen u razmišljanju. Većina se složila da je gradonačelnik Pule trebao biti na Mimohodu.
No, pokušajmo ovo sagledati na jedan drugačiji način. Koliko će dugo Hrvatska još biti u tom nesretnom ratu? Do kada će se političare prozivati zbog toga što nisu bili na obljetnici jedne ratne operacije? Rat je završio prije 28 godina, a naše društvo još uvijek ima potrebu svake godine na spektakularan način obilježavati vojnu pobjedu.
To nisu radili ni komunisti koji su itekako znali mitologizirati partizanski pokret. Ne sjećam se da su u bivšem sustavu velike pobjede obilježavane baš svake godine s velikim svečanostima. To se radilo samo na okrugle obljetnice, čak ne ni svake pete, već najčešće svake desete godine. Zar ne bi bilo primjerenije da se i obljetnica 'Oluje' velikom svečanošću obilježava tek svake pete godine?
Naravno, Mimohod branitelja u Puli može biti svake godine. Slične tradicije s mimohodima ratnih veterana postoje u većini zemalja zapadne demokracije, ali bez političara. Gradonačelnik i župan mogu Mimohod promatrati kao obični građani, ali ne da oni budu glavni organizatori i govornici.
I za kraj malo usporedbe s Drugim svjetskim ratom koji je završio 1945. godine, što znači da je 28. obljetnica bila 1973. godine. Te 1973. godine u SFRJ je rata još bilo samo u partizanskim filmovima, a i oni su bili više žanrovski nego ideološki. Naime, u bivšoj državi partizanski film često je bio i nadomjestak za kriminalistički triler.
Te 1973. godine, dakle 28 godina poslije rata, istarske i dalmatinske plaže bile su prepune njemačkih turista. Da podsjetimo, nacisti su samo u Istri počinili zločine koji se po broju žrtava mogu mjeriti s dvadeset Škabrnja. Realno je pretpostaviti da je svaki drugi tadašnji njemački turist stariji od 50 godina u ratu nosio nacističku uniformu i nijedan od njih nije se bojao da će mu netko išarati ili oštetiti automobil samo zbog toga što je imao njemačke registarske tablice.
S druge strane, današnje hrvatsko društvo je i 28 godina nakon završetka rata još uvijek opsjednuto vojnim akcijama i ratnim pobjedama.
Autor
