Možemo ponizio Grbina: njegova Pula posebno je bolna priča
Iako sam i dalje uvjeren da bi od koalicije SDP-Možemo! više profitirali Možemosi jer SDP ima puno bolju organizaciju na terenu, koja bi im donijela vidljivost u izbornim jedinicama gdje sada uopće ne postoje (a to su sve osim prve, šeste i osme), predsjednik SDP-a Peđa Grbin ispao je najveći gubitnik propalih pregovora.
Usudim se reći da su Možemovci čak namjerno išli na Grbinovo poniženje. Jer glavni naglasak njihove prekjučerašnje presice bio je 'Nema koalicije sa SDP-om', a onda su, onako usput, stidljivo najavili da bi u nekim izbornim jedinicama, u kojima ljevica općenito slabije stoji, ipak mogli koalirati sa SDP-om. Da Možemovci nisu namjeravali poniziti Grbina, tada bi glavni naglasak njihovog obraćanja bio: 'Sa SDP-om ćemo ići u koaliciju, ali ne u svim izbornim jedinicama'.
No, veći problem za Grbina je što se uopće doveo u situaciju da bude ponižen od stranke, koja je, uza sve njegove trenutne probleme i nizak rejting, još uvijek daleko ispod SDP-a. Naime, Peđa Grbin mogao bi ući u hrvatsku političku povijest kao prvi lider velike stranke koji je očajnički nudio predizbornu koaliciju manjoj stranci.
Na hrvatskim parlamentarnim izborima predizborne koalicije uvijek traže oni koji nisu sigurni u samostalan prelazak izbornog praga. Nije Zoran Milanović, dok je bio predsjednik SDP-a, trčao za HNS-om, Laburistima, IDS-om, HSS-om, Hreljom i drugima, nego su se oni nudili njemu.
Peđa Grbin je pak napravio obrnuto. Umjesto da Tomislav Tomašević i Sandra Benčić trče za njim, on im se mjesecima dodvoravao, do te mjere da je smjenjivao i izbacivao iz stranke članove koji se nisu sviđali Možemosima.
Naime, SDP je zbog Možemo! uništio zagrebačku organizaciju SDP-a, ponizio i izbacio iz stranke Viktora Gotovca, profesora radnog prava koji se, uz ostale članove tadašnjeg Kluba zastupnika u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, jedini znao postaviti čvrsto protiv ultimativnih zahtjeva Možemosa da se o svemu mora glasati jednoglasno bez ikakvog propitikivanja od strane SDP-a. To se posebno nije svidjelo Teodoru Celakoskom, glavnom strategu Možemovaca, koji vuče sve konce iz sjene. O njegovoj aktivnosti najbolje govori podatak da u dosadašnjem mandatu zagrebačke Skupštine nije imao niti jedno javljanje. Zapravo jedino javljanje bila mu je psovka upućena Dini Vasić, tadašnjoj članici Kluba zastupnika SDP-a, koja sada djeluje kao nezavisna u Skupštini.
Odnos SDP-a i Možemosa u Puli
Pula, rodni grad Peđe Grbina, gdje je i njegova matična organizacija SDP-a, posebno je 'bolna' priča u cijelom ovom poniženju s Možemo!. Hoće li pulski SDP-ovci, koji su očigledno morali šutke trpjeti sve uvrede koje je na njihov račun sipala Dušica Radojčić kao i ostali Možemovi vijećnici, a sve kako bi uspjela nacionalna koalicija, sada napokon moći djelovati slobodnije i neovisno od središnjice? Ili će Možemo! možda tražiti da u VIII. izbornoj jedinici ipak koaliraju sa SDP-om, jer su svjesni da prema predizbornim istraživanjima tu ne osvajaju mandat? To bi posebno bilo bizarno s obzirom na međusobnu netrpeljivost između pulskih i istarskih SDP-ovaca i Možemovaca.
I kakav izbor sada imaju birači na ljevici? S jedne strane im je Sandra Benčić, snažna i samosvjesna žena, čija će stranka na izbore radije izaći sama nego raditi predizborne kompromise sa poljuljanim SDP-om, a s druge strane im je poniženi Peđa Grbin, kojemu je jedina predizborna strategija bila koalicija s Možemo!
Hrvatskoj ne treba takav SDP, a SDP-u ne treba takav lider. Hrvatskoj treba jaki SDP s jakim liderom na čelu stranke.
Autor
