Zašto se za Jugoslaviju nije navijalo kao za Hrvatsku?
Na utakmici finala Lige nacija u Rotterdamu hrvatsku nogometnu reprezentaciju bodrilo je oko 30 tisuća navijača, pa je pored zanemarivog broja španjolskih navijača atmosfera na stadionu De Kuip više bila nalik onoj na Poljudu ili Maksimiru.
Bilo je tu naravno puno hrvatskih navijača iz Nizozemske i susjedne Njemačke, ali više od polovice činili su navijači, poput mene i mojih prijatelja, koji su na utakmicu došli iz Hrvatske.
Kult hrvatske nogometne reprezentacije prenio se i na druge sportove, pa naši navijači u velikom broju redovito pohode i utakmice rukometne i vaterpolo reprezentacije. Nažalost, kult košarkaške reprezentacije umro je onog tužnog dana u lipnju 1993. kada je poginuo legendarni Dražen Petrović.
Zanimljivo je da, iako je SFR Jugoslavija također imala brojne uspjehe u momčadskim sportovima, naročito u košarci u kojoj smo bili velesila, navijači nikada nisu odlazili na međunarodne utakmice, niti su za uspješne sportaše organizirani dočeci na zagrebačkim ili beogradskim trgovima. Također, nikada nisu organizirana ni javna praćenja utakmica na trgovima i kafićima kao sada.
Za to postoji nekoliko razloga.
Prvi je što je masovno navijanje najviše vezano uz nogomet, a jugoslavenska nogometna reprezentacija, iako je imala odlične igrače i generacije, nije se mogla pohvaliti nekim velikim uspjesima. Reprezentacija bivše države na svjetsko prvenstvo se u prosjeku plasirala tek svake osme godine. Doduše, tada je na završnicu odlazilo manje država (tek od 1998. na završni turnir se plasiraju 32 reprezentacije, do tada ih je bilo 24), ali je i bilo manje država. Samo raspadom Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i Jugoslavije UEFA je dobila 20 novih članica.
Drugi razlog je što u to vrijeme nogomet općenito nije bio globalno popularan kao danas. Naravno, to je i tada bio najpopularniji sport, ali u to vrijeme na stadione nisu odlazile čitave obitelji s djecom kao danas, a naročito ga nisu u tolikoj mjeri kao danas pratile žene i djevojke. Nogometaši općenito nisu bili celebrityiji kao u današnje vrijeme. Danas svaka djevojčica zna nabrojati nekoliko nogometaša, ne samo Hrvatske, nego i Real Madrida i drugih globalno popularnih klubova.
Treći razlog je što za vrijeme bivše države europska i svjetska nogometna prvenstva nisu bila globalni fenomen kao danas. Nekada su na stadione uglavnom dolazili samo navijači zemlje domaćina, pa je bilo sasvim uobičajeno da su na mnogim utakmicama tribine bile poluprazne. Danas je dobiti kartu za bilo koju utakmicu europskog ili svjetskog nogometnog prvenstva ravno lutrijskom zgoditku. Prije četrdesetak godina nije bilo ni uobičajenog navijačkog 'ludila' po gradovima zemlje domaćina.
Četvrti i vrlo važan razlog je što je danas standard građana, barem kada je riječ o putovanjima, puno veći nego prije trideset i više godina. Danas se znatno više putuje, ceste su bolje i sigurnije, automobili sve kvalitetniji, a avionske karte dostupnije. Svijet nikada nije bio pokretniji, a posljednjih godina razvila se nova vrsta turizma, koju ja zovem 'nogometni turizam', gdje navijači odlazak na utakmice spajaju s turističkim obilaskom zemlje domaćina. U ovu grupu spadam i ja. Kao navijač hrvatske nogometne reprezentacije obišao sam više od 20 zemalja na tri kontinenta.
I peti, najvažniji razlog je što su se Hrvatskoj 1998. godine poklopile dvije stvari. Država je bila mlada, tek međunarodno priznata, tri godine ranije izašla je iz rata u kojem je pobijedila i onda se kao točka na 'i' nacionalnog ponosa dogodila ta bronca u Francuskoj. O nogometu i Vatrenima tada su počeli pričati svi, od kumica na markatu do menadžera u kompanijama i tada je prvi put u povijesti na ovim prostorima organiziran doček za neke sportaše. Sve nakon toga je povijest.
Da nije bilo te bronce i globalnog uspjeha Vatrenih, ne bi bilo ni kulta hrvatske nogometne reprezentacije. Mislim da tada ni srebro iz Moskve (ako bi ga bilo) ne bi imalo naboj kakav je imala bronca iz Francuske. Jer nije isto ostvariti globalni sportski uspjeh samo šest godina nakon priznanja i tri godine nakon rata ili dvadeset godina kasnije.
Autor
