Nije bitno tko je muškarac, a tko žena, ali je važno tko je Srbin, a tko Bošnjak
Jučer su u čitavoj Hrvatskoj organizirani izbori za Vijeća nacionalnih manjina, još jedna glupost proizašla iz Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama, nešto što nema niti jedna zemlja Europske unije, a što je Hrvatskoj, zbog tadašnjih problema s dijelom pripadnika srpske nacionalne manjine, bio jedan od uvjeta za međunarodno priznanje.
Hrvatska je, uz Sloveniju, jedina zemlja Europske unije u čijim parlamentima postoje manjinski zastupnici, s time što Slovenci to pravo priznaju samo svojim autohtonim manjinama, Talijanima i Mađarima, ali ne, primjerice i Bošnjacima (pa i Srbima), kojih u Sloveniji ima sigurno više nego Talijana i Mađara.
Stoga se iskreno nadam da će jednom neka hrvatska Vlada biti dovoljno hrabra da pokrene izmjene, ili još bolje ukidanje, po svemu nakaradnog Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama.
On je nakaradan barem iz tri razloga.
Prvo, pripadnici nacionalnih manjina uopće nisu zainteresirani da konzumiraju to svoje biračko pravo, kako na parlamentarnim izborima, kada biraju svoje predstavnike u Saboru, tako i na izborima za Vijeća nacionalnih manjina. Primjerice, tek manji postotak Srba na izborima za Sabor glasa za svoju manjinsku listu, pa je upitan izborni legitimitet tri predstavnika Srba u Saboru. Koga oni tamo uopće predstavljaju, ako većina Srba glasa za SDP, Možemo! ili IDS? Ispada da je jedini smisao njihovog postojanja da budu Vladini 'žetončići'. Zar nije apsurdno da većina hrvatskih Srba organski ne podnosi HDZ, a sve HDZ-ove Vlade na vlasti se održavaju uz pomoć tri glasa srpskih zastupnika u Saboru.
Upitan je i izborni legitimitet Vijeća nacionalnih manjina po gradovima i općinama. Primjerice, u Puli je jučer odaziv na izbore za Vijeće srpske nacionalne manjine bio svega 1,57 posto. Od 3183 upisanih birača srpske nacionalnosti u gradu Puli, na izbore je izašlo njih jedva 50. Najviše glasova, 'čak' 37, dobio je sveprisutni Milan Rašula i sada će on s tih bijednih 37 glasova 'mudima zaprašivati cestu' kao nekakav kobajagi legitimni predstavnik svih pulskih Srba.
Osim izbornog legitimiteta, Vijeća nacionalnih manjina imaju i vrlo upitnu nadležnost. Koji je uopće njihov smisao? Čemu služe, osim za sitne privilegijice članova Vijeća i par njihovih prijatelja. Kakve koristi će 3183 pulskih Srba imati od Milana Rašule?
Drugo, ako već imamo Vijeća i saborske zastupnike nacionalnih manjina, onda bismo kao Slovenci ipak trebali razlikovati pripadnike autohtonih nacionalnih manjina, od pripadnika gastarbajtera i njihovih potomaka.
U Puli se primjerice biraju vijeća čak devet nacionalnih manjina, iako je autohtona samo talijanska. Ostalo je sve ekonomska migracija. Bošnjaci i Albanci, i dijelom Srbi, u Istru su počeli dolaziti nakon 1945. godine kao radna snaga za deficitarna zanimanja, isto kao što su Portugalci odlazili u Francusku, Turci i Hrvati u Njemačku ili nakon 1990. Poljaci u Irsku ili Srbi u Austriju. U svojim novim sredinama oni se udružuju u razna društva, često osnivaju etničke nogometne klubove, ponekad i folklorna društva, ali u niti jednoj zemlji gastarbajteri ili njihova djeca nemaju političke institucije. Ne postoje vijeća portugalske manjine u Bordeauxu, ni vijeće hrvatske manjine u Muenchenu, ni vijeće turske manjine u Berlinu, ni vijeće poljske manjine u Dublinu, ni vijeće srpske manjine u Beču.
Bošnjaci, Albanci i Srbi su Istru dolazili da bi radili poslove koje domicilno stanovništvo tada više nije htjelo raditi. Sada postoje poslovi koje ni oni više ne žele raditi, pa su u Istru počeli dolaziti Nepalci i Filipinci. Zar ćemo, tom logikom, za deset-dvadeset godina početi birati i vijeća nepalske i filipinske nacionalne manjine?
I treće, čemu uopće to prebrojavanje po etničkoj pripadnosti? U vrijeme GDPR-a i svakojakih zaštita podataka i privatnosti, dok postoje inicijative koje se zalažu za rodnu neutralnost, kojima više nije bitno tko je muškarac, a tko žena, u Hrvatskoj je i dalje važno tko je Srbin, tko Talijan, a tko Bošnjak?
Autor
