Ćiru sam volio i kada ga je cijela Hrvatska mrzila
Umro je Miroslav Ćiro Blažević. Legendarni nogometni trener i bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije preminuo je u 88. godini nakon duge borbe s rakom. Vijest koju smo, nažalost, svi očekivali, zatekla nas je u prvim minutama radnog dana.
Danas će svi pisati o velikom treneru i genijalnom strategu, svi će evocirati svoje uspomene na Miroslava Ćiru Blaževića i svi će na jedan dan zaboraviti da niti jedan trener, ne samo nogometni, u hrvatskoj povijesti nije bio osporavan i omalovažavan više od njega. I samo je Zdravko Mamić u velikom djelu hrvatske javnosti, bio omraženiji od Ćire dok je vodio hrvatsku nogometnu reprezentaciju.
Danas s ponosom mogu reći da sam njegov iskreni fan bio neprekidno od 1986. godine. Volio sam ga i kada je bio među najomraženijim Hrvatima, a to je bio u najvećem dijelu 90-ih godina prošlog stoljeća.
Kao klinac navijao sam za Rijeku, ali više zbog toga da bih se u društvu mogao nogometno identificirati nego što sam bio neki zagriženi fan. Za nogomet sam se više počeo zanimati u srednjoj školi, a potpuno sam se inficirao kada sam 1985. otišao na studij u Zagreb. Ćiro je u to vrijeme trenirao Prištinu, a u Zagrebu je imao mitski status zbog osvajanja naslova prvaka s Dinamom 1982. godine. To je bio superiorno osvojen naslov i to u vrijeme kada je pobjeda donosila samo dva boda.
Dinamovac sam postao zbog Ćire Blaževića
Kao student sam počeo svake druge nedjelje odlaziti na utakmice na Maksimir (utakmice Prve jugoslavenske savezne lige igrale su se nedjeljom popodne), a 1986. Ćiro se po drugi put vratio u Dinamo. To su bile nezaboravne utakmice i spektakularni Ćirini performansi. I danas se sjećam njegovog crnog odjela i bijelog šala. Najprije bi iz tunela izašli nogometaši Dinama, a onda bi s kratkim vremenskim odmakom izašao Miroslav Ćiro Blažević i ispružio desnu pesnicu u zrak, a mi na tribinama padali smo u delirij.
Tada sam se navukao na Dinamo i Ćiru Blaževića. Od tada je plava moja nogometna boja. Dinamovac sam postao zbog Ćire Blaževića.
Ćiro je u devedesetima stalno bio na meti kritika, bio je doslovno omražen, a ja sam ga u svakom društvu uvijek branio. Mnogo sam se puta posvađao zbog njega. Kada je hrvatska nogometna reprezentacija 1998. godine u Francuskoj napravila čudo, bio sam dvostruko sretan. Ponajprije zbog osvojene brončane medalje, ali i zbog Ćire što je napokon doživio satisfakciju. Iako se nismo osobno poznavali, bio sam sretan zbog njega kao da je riječ o nekom mom bliskom prijatelju, rođaku ili sumještaninu.
Da u svom trenerskom životu nije postigao ništa osim naslova s Dinamom 1982. i brončane medalje s Vatrenima 1998. Ćiro je zaslužio svoje mjesto među trenerskim velikanima.
Autor
