Jebe mi se za kraljicu Elizabetu. I sve druge kraljeve i kraljice!
Umrla je kraljica Elizabeta II. Napokon. Koliko je živjela mislio sam da jadni Charles nikada neće postati kralj. Ili da će poput Pape Ivana Pavla I. već ostario i nemoćan vladati samo mjesec dana, umrijeti i tron predati sinu Williamu. Iako bi fanovi britanske kraljevske obitelji, da se njih pita, već sada najradije preskočili Charlesa i krunu predali njegovom sinu s lijepom ženom.
Umrla je kraljica Elizabeta II. Umjesto da joj ovdje napišem neki panegrik, poput mnogih što joj čitavu noć pišu postove divljenja na facebookima i instagramima, ja ću parafrazirati Vedranu Rudan pa napisati: Jebe mi se za kraljicu Elizabetu. I sve druge kraljeve i kraljice.
Neshvatljivo mi je kako se netko može diviti ženi koja ničemu nije doprinijela ljudskoj civilizaciji osim po tome što je bila najstarija kćerka mlađeg brata kralja koji više nije htio biti kralj. Nije otkrila neki novi kemijski element, nije napisala neki genijalan roman, odigrala neku veliku filmsku ili kazališnu ulogu, nije istrčala neki rekord, nije kreirala neku fensi odjeću, pa čak ni zavela nekog neprijatelja u cilju špijunaže poput slavne Mate Hare. Njena jedina 'izvrsnost' je da je bila unuka i kćerka. Gotovo identično kao sjevernokorejski predsjednik Kim Jong-un. Funkciju je zaslužio samo zbog toga što je bio unuk i sin. I čak se za to morao potruditi više nego Elizabeta ili sada Charles. Jer bucmasti Jong-un ima i starijeg brata, ali je netko vjerojatno procijenio da je mlađi brat ipak sposobniji za vođenje države.
U Velikoj Britaniji i sličnim kraljevstvima možeš biti najveći tupson i najgluplji od braće i sestara, ali ako si najstariji, odnosno prvorođeni, nitko ti ne može oduzeti funkciju poglavara države.
Zar nije žalosno da u 21. stoljeću još uvijek postoje države u kojima se dužnost državnog poglavara zaslužuje rođenjem. Još je žalosnije da je u Europi čak sedam takvih država i sve u Zapadnoj Europi. To su Španjolska, Belgija, Nizozemska, Danska, Švedska, Norveška i Velika Britanija.
Koliko god su te funkcije u tim državama protokolarne (uostalom i dužnost predsjednika republike je protokolarna) meni je nepojmljivo da netko u trećem mileniju ima državnog poglavara koji se bira nasljednim putem. Dakle, ne na neposrednim izborima poput nas, Slovenaca, Poljaka, Francuza…, niti u parlamentu poput Nijemaca i Talijana, već nasljeđivanjem s oca/majke na sina/kćerku. Meni je neshvatljivo da u zemljama koje se diče demokratskom tradicijom i jednakopravnošću postoje odabrane obitelji kojima je, zbog neke ratne pobjede njihovih predaka prije nekoliko stotina godina, u nasljedstvo ostavljena dužnost šefa države, pa koliko god ona bila protokolarna.
Autor
