Kako bi naši ratovi izgledali da su 90-ih postojale društvene mreže
Rat u zemljama bivše Jugoslavije od 1991. do 1999. godine bio je prvi rat na europskom tlu nakon 1945. godine (iako je formalno i napad Argentine 1982. na Falklandske otoke bio napad na jednu europsku suverenu državu). To je bio i prvi europski rat koji je televizija direktno prenosila. Scene bombardiranja, ulaska vojske u gradove, pa čak i scene ratnih zločina, televizijski gledatelji mogli su gledati u realnom vremenu.
Zbog toga me, kada sam 2018. godine po drugi put posjetio memorijalni centar u poljskom Oswiecimu, u kojem se tijekom drugog svjetskog rata nalazio zloglasni nacistički logor Auschwitz (prvi put sam ga posjetio 1988.), ništa nije moglo šokirati. Sve to, i puno okrutnije, već sam vidio u direktnim televizijskim prijenosima u prvoj polovici 90-ih godina.
Od tada su prošla tri desetljeća, svijet je u međuvremenu tehnološki brzo napredovao kao nikad u povijesti, pa sada prvi put imamo rat u Europi u kojem gotovo svaki žitelj Ukrajine uz pomoć pametnog telefona može biti snimatelj i reporter. Rusko-ukrajinski rat prvi je rat na tlu Europe kojeg možemo pratiti preko društvenih mreža. Osobno sam na WhatsApp dobio nekoliko snimaka koje sigurno nećete vidjeti na televizijama ili manistream portalima.
Stoga se mnogi sigurno pitaju kako bi izgledali naši balkanski ratovi da su u to vrijeme postojali YouTube, Twitter, Facebook, Instagram, TikTok, WhatsApp, Viber i druge mreže i aplikacije.
Ovako na prvu, ja mislim da bi se mnogi 'ratnici' hvalili svojim ratnim zločinima i šerali ih društvenim mrežama. Kao što danas klinci snimaju zlostavljanja svojih vršnjaka i onda ih 'dilaju' putem raznih platformi, tako bi se i ratni zločinci sa svih strana hvalili svojim 'junaštvima'. Sigurno bi bilo i slučaja da bi se snimke namjerno slale suprotnoj strani. Istražiteljima iz Haaga nekoliko godina kasnije ne bi trebalo nikakvo kriminalističko iskustvo, tek površno znanje iz društvenih mreža, da ih sve privedu pravdi.
Autor
