Hrvatska je sigurna zemlja, ne trebaju nam zaštitari po školama
Hrvatska se još uvijek oporavlja od šoka, nevjerice i tuge koje je izazvao nezapamćeni zločin kada je psihički rastrojeni 19-godišnjak ušao u OŠ Prečko u Zagrebu i nožem napao učenike, pri čemu je jedan mališan smrtno stradao, a njih petero i učiteljica su ozlijeđeni.
Dobro je što su se političari suzdržali od neprimjerenih komentara i nisu, kao što je to bio slučaj sa sličnom tragedijom u Beogradu, ovaj nemili događaj zloupotrijebili u političke svrhe. Doduše, bilo je nekih pokušaja na desnici da se ova tragedija iskoristi za napad na stranku Možemo, koja je na vlasti u Gradu Zagrebu i pod čijom ingerencijom su sve zagrebačke škole, ali to je srećom ostalo samo na pokušaju.
Predsjednički kandidati su zbog tragedije u OŠ Prečko otkazali sve aktivnosti, i većina je korektno odšutjela ovaj nemili događaj, osim Mire Bulja.
On je rekao da „cijela Hrvatska mora stati i zamisliti se kamo ide naše društvo, naše obitelji i naš obrazovni sustav i zašto nam se ovo događa", što je potpuno neprimjeno i preuveličano ako znamo da je počinitelj psihički bolesna osoba čija bolest i ponašanje nemaju nikakve veze s našim obrazovnim sustavom.
Također, potpuno je neprimjereno i pogrešno tragediju u OŠ Prečko uspoređivati sa užasom koji je dječak Kosta Kecmanović počinio u školi Vladislav Ribnikar u Beogradu. Njegovo ponašanje i zločin direktna su posljedica stanja u srpskom društvu, a tragedija u Zagrebu nažalost je posljedica bolesti isključivo jedne osobe.
Vjerojatnost da se nešto slično ikada više ponovi u nekoj hrvatskoj školi toliko je mala da se rasprave o uvođenju zaštitara u škole čine potpuno bespredmetnim.
Uostalom, kada već spominjemo zaštitare, valja podsjetiti da je škola Vladislav Ribnikar imala osobu zaduženu za osiguranje, što ubojicu svejedno nije spriječilo da krene u svoj ubilački pohod.
Iz Ministarstva obrazovanja su najavili da će se od početka novog polugodišta, 7. siječnja, u škole uvesti obveza zaključavanja ulaznih vrata, i to bi po meni trebalo biti sasvim dovoljno.
Teško će me itko uvjeriti da je uniformiranom muškarcu ili ženi s pištoljem mjesto među djecom. Naravno, to može biti i nenaoružana osoba u civilu, ali doista vjerujem da je Hrvatska sigurna zemlja u kojoj su djeca uglavnom svugdje sigurna, naročito u školama.
Umjesto u školu, poremećeni 19-godišnjak mogao je upasti na neko igralište, park, kazališnu ili kino predstavu ili na Dom zdravlja. Zar ćemo svugdje početi uvoditi zaštitare? Uostalom, statistički je vjerojatnije da će neka psihički nestabilna osoba napraviti incident na Domu zdravlja nego u školi, pa svejedno niti jedan Dom zdravlja nema zaštitare.
Predsjednica Udruge ravnatelja srednjih škola Suzana Hitrec pak govori o portirima i njihovu cjelodnevnom angažmanu tijekom radnog vremena škole. Ona smatra da osoba zaposlena na radnom mjestu ložača-domara ne može obavljati i posao portira, jednako kao što to ne bi trebale raditi ni spremačice, kojih je ionako u školama premalo.
Pucnjava u školi u Zadru 1972. godine
Međutim, ako zanemarimo na trenutak ovaj nemili događaj, za koji iskreno vjerujem da se teško više ikada može ponoviti, prema posljednjim statistikama, pojave nasilja u našim školama su u padu, a najčešće je riječ o nasilju učenika nad učenikom. Toga je u školama uvijek bilo, samo što je današnje društvo senzibiliranije prema takvim pojavama i mediji o tome izvještavaju. U mojoj osnovnoj školi prije četiri i više desetljeća uvijek se netko tukao, ali Glas Istre i Radio Pula, tadašnji jedini lokalni mediji, nijedan incident nikada nisu zabilježili.
I nisu se učenici samo tukli, dogodila se i jedna tragedija. Većina čitatelja vjerojatno ne zna za pucnjavu u školi u Gimnaziji Vladimira Nazora u Zadru 1972. godine, kada je 19-godišnji učenik upucao i usmrtio dvojicu učitelja.
U to vrijeme nitko nije predlagao da se nakon tog incidenta uvedu zaštitari u sve škole, jer su tadašnji političari mudro zaključili da je riječ o izoliranom slučaju s malom vjerojatnošću da se tako nešto opet ponovi.
Autor
