Na izborima 2016. godine navijao sam za Trumpa, ove godine za Harris, ali nisam razočaran
Na američkim predsjedničkim izborima 2016. godine navijao sam za Donalda Trumpa. Bilo je to vrijeme koje s današnje perspektive izgleda kao doba mira i blagostanja. Tko je tada mogao predvidjeti da ćemo samo četiri godine kasnije svjedočiti prvoj pandemiji nakon pojave AIDS-a 1981. godine, a osam godina kasnije ratnim sukobima najbližim definiciji svjetskog rata nakon 1945. godine.
U tim, za današnje prilike, bezazlenim globalnim okolnostima bilo mi je zabavno da na čelo Amerike dođe jedan antisistemski egzibicionist koji je obećavao da će razmontirati dotadašnji birokratizirani sustav.
Na drugoj strani bila je tipična predstavnica tog istog sustava, močvarnog establišmenta, koji se desetljećima grčevito borio da zaštiti postojeći društveni poredak. To je, sjećate se, bila Hillary Clinton.
Osim što je bila tipični izdanak onoga što se kod nas zove 'uhljebništvo', dakle osoba koja je čitav radni vijek vegetirala na raznim politikama, miljama udaljena od realnog života i svijeta, gospođa Clinton za mene je, prije svega, bila žena bez imalo samopoštovanja, žena koja je olako prešla preko toga da ju je suprug varao i ponižavao pred očima čitavog svijeta. Bila mi je grozna pomisao da bi jedna takva žena, bez ponosa i poštovanja prema samoj sebi, mogla biti na čelu zapadnog svijeta.
Tada sam i prvi put shvatio koliko mainstream mediji imaju potpuno različite kriterije kada pišu o političarima drugačijih svjetonazora. Donald Trump je za većinu bio ljigavac, stari prdonja i predator jer je koristio seksualne usluge prostitutke, a Bill Clinton i danas je još uvijek za mnoge moralna vertikala iako je s pozicije moći stupio u seksualni odnos s mladom pripravnicom. Ne znam po čemu je on drugačiji od režisera kanseliranih jer su spavali s mladim glumicama.
U srazu sa suprugom takvog muškarca, koja mu je poput neke poluobrazovane glupače sve te grijehe oprostila, Donald Trump mi se činio kao bezazleni showman koji će politiku barem učiniti zabavnom i duhovitom.
Zanimljivo, prvi sam se put u Trumpa razočarao tek kada je počeo zaoštravati odnose s Iranom i Kinom (tada sam bio duboko uvjeren da je to pogrešno), da bi Joe Biden u svom mandatu samo nastavio s istom politikom i dodatno pogoršao odnose s tim državama.
U SAD-u sam bio nekoliko puta, čak dvaput u vrijeme prvog Trumpovog mandata, i pamtim da su obični ljudi bili vrlo zadovoljni njegovim ekonomskim mjerama. Drugi put bio sam u ožujku 2020. godine, kada je krenula korona i uvjeren sam da se nije dogodila ta epidemija (u kojoj se Trump nije najbolje snašao) da bi na izborima u studenom te godine on glatko porazio Bidena.
Istarski iseljenici s kojima sam tada pričao, također su svi bili za Trumpa, a koliko sam uspio pratiti, oni su za njega bili i na ovim izborima.
Ja sam pak ove godine bio za Kamalu Harris. Situacija u svijetu više nije tako bezazlena kao prije osam godina, a i Trumpovi stavovi o ratu u Ukrajini u dubokoj su suprotnosti s mojim razmišljanjima (iz istog razloga nikada ne bih mogao glasati za Zorana Milanovića).
Dakle, navijao sam za Kamalu, ali nisam bio previše uvjeren u njezinu pobjedu. Dovoljno sam iskusan da znam prepoznati kad netko vodi dobru kampanju, a Trump je to izvrsno radio i svatko tko se imalo razumije u politički marketing znao je da Kamala nema nikakve šanse za pobjedu.
No, nisam, poput nekih kolega, 'pao u komu' zbog još jedne Trumpove pobjede. Kao prvo, za razliku od Rusije, Kine (ili Srbije) gdje vođe vladaju neograničeno, Trumpov mandat trajat će samo četiri godine i nakon toga se više neće moći kandidirati. Ne vjerujem da u SAD-u postoji kritična masa koja bi išla mijenjati Ustav kako bi se predsjedniku omogućilo više od dva mandata.
Drugo, ne vjerujem da su baš svi ti ljudi koji su glasali za Trumpa neobrazovani seljaci, čime se bezuspješno tješi poražena ljevičarska elita. Znam mnoge ljude koji su glasali za Trumpa, koji su vrlo školovani i educirani, uspješni u svojim poslovima, pa sam sve uvjereniji da su do nas, zahvaljujući pristranim medijima, dopirali isključivo Trumpovi gafovi i 'biseri'.
Zbog toga obični ljudi sve manje vjeruju anketama i mainstream medijima. Ako su predsjednički izbori na kojima je pobijedio John F. Kennedy bili prvi koje je odlučila televizija, tadašnji novi medij, izbori 2024. godine su prvi koje su odlučili alternativni mediji poput TikToka i X-a.
I naposljetku, u svojih više od tri desetljeća koliko aktivno pratim politiku naučio sam da birači nisu glupi (kako obično misle izborni gubitnici) i da uglavnom i najčešće biraju ispravno. Na svim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, od 1990. do 2024. godine, na svim predsjedničkim izborima i gotovo svim lokalnim izborima, glasači su uvijek izabrali one koji su to u tom trenutku iz nekog razloga najviše zaslužili.
Autor
