Kako su žene spašavale Pulu nakon Drugog svjetskog rata
Izlazak Pule iz razaranja Drugog svjetskog rata bio je izrazito težak. Grad, teško bombardiran savezničkim zračnim napadima tijekom njemačke okupacije, suočavao se s intenzivnom političkom borbom od 1945. do 1947. godine.
Saveznička vojna uprava "čuvala" je Pulu dok je grad ostajao u ruševinama, a talijansko se stanovništvo postupno iseljavalo. Dok su drugi dijelovi Istre, u određenoj mjeri, započeli proces obnove već sredinom 1945. godine, priključenje Pule socijalističkoj Jugoslaviji u jesen 1947. označilo je novi početak za grad.
Puležanke u prvim linijama
Tadašnji "Glas Istre" pisao je, tijekom posljednjih mjeseci 1947., o projektu čišćenja ruševina u gradu preostalih još iz razdoblja savezničkoga bombardiranja. Dana 4. siječnja 1948., u kinu "Partizan", sazvana je prva konferencija Gradskog odbora Narodne fronte Pule. Jedna od govornica, Ema Derosi, kazala je kako je "dobrovoljnim radom iskrčeno u Puli 1.050 kubičnih metara ruševina, prebačeno je 2.200 kubika i izvezeno 2.090 kubika materijala, iskopano je 18.600 jama za pošumljavanje i 500 metara kanala za vodovod. U svim tim radovima imao je znatan udio i AFŽ (Antifašistički front žena – op.a.)".
Novinski članak naslova "S oduševljenjem pristupile su žene Pule obnovi grada" ističe da su one očistile veći broj velikih zgrada u koje su se trebale useliti razne institucije, i da su bile "svijesne da će obnovom grada pojačati i ekonomski život, a time i standard svoga života".
U nedjelju ujutro, 17. studenog 1947., na Giardinima su se okupile tzv. "radne brigade", koje su brojale oko 1.500 "ljudi i žena, omladinaca i omladinki". Iako su propagandno obojeni tekstovi režima u tadašnjem tisku pokušavali glorificirati ovaj događaj, činjenica je da su "omladinske radne akcije" ostale u kolektivnom sjećanju Puležana. One su postale simbol samohvale starijih generacija, koje su gotovo potpuno iščeznule u proteklih nekoliko godina. Dijelovi grada očišćeni od ruševina pretvoreni su uglavnom u parkove, poput Titovog parka i današnjeg Parka grada Graza, dok su se u prazninama nastalim između starih austrougarskih kuća pedesetih godina počele graditi prve socijalističke višekatnice u Puli.
Gimnazijalci pošumljavali Valkane
Između 1947. i 1949. godine zapanjujuća je činjenica o broju posađenih mladica stabala, uglavnom alepskoga bora, u obalnim predjelima oko Pule. U tom razdoblju, barem prema podacima iz tadašnjeg tiska, iskopano je preko tristo tisuća jama za mladice. Najpoznatiji slučaj pošumljavanja zabilježen je u obalnom predjelu Valkane. Kasniji direktor "Glasa Istre" Željko Žmak u svojim sjećanjima zapisao je da je kao učenik 2. razreda Gimnazije tijekom školske godine 1947./1948. više puta, sa svojim i drugim razredima, sudjelovao u radnim akcijama: "Najviše smo radili u predjelu Valkana. Šume borova, koje su sada tamo, dobrim dijelom i mi smo zasadili". Podatak o radu gimnazijalaca u pošumljavanju Valkana stoji i u školskom ljetopisu (ili godišnjaku) za tu školsku godinu, i to za dan 12. studenog 1947. godine.
Izmjena pulske obale iz goleti niskog raslinja u hladom bogate borove šume najveća je preobrazba vizure i ekološke kvalitete ovoga kraja u njegovoj povijesti. Uslijedilo je pošumljavanje obalnog predjela oko čitavog zaljeva Verude, ali i nekih dijelova u unutrašnjosti. Učenicima hrvatske i talijanske Gimnazije kasnije su se u radu na pošumljavanju pridružili i učenici Ekonomske škole te polaznici Željezničkog tehnikuma u Puli – institucije koju je, između ostaloga, tadašnja država oformila kod nas (radila je kratko, od 1948. do 1953.) kako bi ubrzano napunila ispražnjeni grad mladom, radno sposobnom snagom.
Autor
