Tajni talijanski dokument najavljuje ponovno otvaranje 'Jadranskog pitanja' još 1944. godine
"Jadransko pitanje" naziv je za geopolitičku sudbinu sjevernog i istočnog dijela Jadranskog mora nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije. Ono je, naizgled, riješeno 1920. godine Rapallskim ugovorom između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a njegova najvidljivija posljedica je ozakonjenje pripajanja čitave Istre Italiji. Međutim, vojnim porazom Italije u Drugom svjetskom ratu i kapitulacijom te države u rujnu 1943. Jadransko se pitanje počelo ponovno otvarati, da bi svoj vrhunac ponovno doživjelo na diplomatskom polju u razdoblju 1945. - 1947., nakon kraja rata.
Zanimljive nove niše u razumijevanju preludija ponovnoga otvaranja "Jadranskog pitanja" saznajemo iz jednog zanimljivog izvora - Documenti diplomatici italiani, zbornika tisuća objavljenih dokumenata u izdanju Ministarstva vanjskih poslova Italije (X. serija, tom I, dokument br. 250). Dokument koji u ovome članku donosimo nedavno je na svome [https://www.youtube.com/watch?v=_nMmvOhz9IU youtube kanalu] predstavio kolega povjesničar iz Italije, Giovanni Cecini.
"Setting" dokumenta, datiranog kasno proljeće 1944. godine, dolazi malo nakon savezničkog oslobođenja Rima. Grad se vraća u sastav Kraljevine Italije, koja tada vlada jugom Apeninskog poluotoka i, od kapitulacije, smatra se u ratu na strani Saveznika protiv Njemačke i Talijanske socijalne republike, Mussolinijeve marionetske države na sjeveru. Od jeseni 1943., Istra i sjeverni Jadran su u sastavu Operacijske zone pod okupacijom Nacističke Njemačke. Zapadni Saveznici su, što se Jugoslavije tiče, tek odnedavno prenijeli svoju podršku sa četničkog na Titov partizanski pokret, što je stvorilo ozbiljne brige u talijanskoj politici tada pod ravnanjem premijera Pietra Badoglija. O svojim mislima i brigama glede budućnosti tzv. talijanske "Istočne granice", Badogliju podroban izvještaj sastavlja Giovanni Maria Visconti-Venosta (1887. – 1947.), tajnik Ministarstva vanjskih poslova Italije.
Glavno tajništvo za predsjednika savjeta ministara i ministra vanjskih poslova, Badoglija. Tajni dokument. Salerno, 12. lipnja 1944.
Smatram već sada hitnim skrenuti pažnju Vlade pod vodstvom Vaše Ekselencije na nepoznanice koje se mogu pojaviti za Italiju na istočnoj granici, a posebno na opasnost koju bi moglo predstavljati daljnje jačanje na političkom i državnom planu partizanskog pokreta Maršala Tita i eventualno ponovno stvaranje Jugoslavije, ne više pod dinastijom Karađorđevića, odnosno na pansrpskoj osnovi, već pod okriljem Sovjetske Rusije, dakle na komunističkim i panslavenskim osnovama.
Pored Pavelićeve Hrvatske i Nedićeve Srbije, uz opadanje četničkog pokreta Mihailovića, koji je ostao izoliran, ako ne i namjerno povučen u planine Crne Gore, komunistički partizanski pokret Hrvatske i Slovenije je tijekom 1943. godine počeo jačati u Julijskim i Dinarskim Alpama, tako da bi mogao težiti stvaranju jezgre oko koje bi se trebala rekonstituirati državna organizacija Južnih Slavena.
Inverzirajući, takoreći, proces formiranja jugoslavenskog jedinstva (koji je 1918. godine označio prevlast političke i administrativne organizacije Beograda u Trojednom Kraljevstvu nad federalističkim težnjama Zagreba i Ljubljane), partizanski pokret vjeruje da može, s panjugoslavenskom, antimonarhističkom i anticentralističkom formulom, prevladati hrvatski separatizam koji je dvadeset godina ugrožavao jugoslavensko jedinstvo, dovodeći ga napokon do brzog raspada 1941. godine, te istodobno premostiti jaz koji je ustaška okrutnost iskopala između katoličkih Hrvata i grčko-pravoslavnih Srba.
Ovaj program je počeo dobivati oblik krajem 1943. godine kada je s organizacijom privremene vlade "oslobođenog teritorija" (ugrubo od Primorja do Zagreba) partizanski pokret Maršala Tita počeo stjecati obilježja embrionalne državne organizacije koja se suprotstavila izbjegličkoj vladi u Kairu kao jedini legitimni predstavnik jugoslavenskog oslobodilačkog pokreta.
Sukob između pokreta Maršala Tita i jugoslavenske vlade u Kairu, koji je izbio u svoj svojoj ozbiljnosti u prosincu prošle godine, još uvijek se čini nepomirljivim. On zapravo predstavlja fenomen daleko ozbiljniji od one "neusklađenosti" koja se dogodila u gotovo svim zemljama okupiranim od strane Njemačke između "stvarne zemlje" i "legalne zemlje", odnosno između "pokreta otpora" i "vlada u egzilu", jer odražava ne toliko sukob između republikanaca i monarhista ili između komunista i konzervativaca, koliko pravu i stvarnu pukotinu između dvije nacije.
Partizanski pokret je naime u suštini hrvatski, dok je jugoslavenska vlada u Kairu u suštini srpska. Sada Srbija zamjera Hrvatskoj što je 1941. godine računala na Njemačku kako bi razbila jugoslavensko jedinstvo, a sada želi ponovno sastaviti Jugoslaviju oslanjajući se na SSSR, dok bi srpsku vladajuću klasu stavila u podređeni položaj. Teško je biti strog prema Srbima i optuživati Mihailovića za neaktivnost prema Nijemcima i za suradnju s Nedićem kada se uzme u obzir da je Drina pocrvenjela od krvi oko milijun grčko-pravoslavnih Srba, žrtava ustaša, od kojih su mnogi danas pojačali partizanske redove s onom neformalnošću koja je prošlog srpnja natjerala jednog Pavelićevog diplomata da u razgovoru u Beču s našim službenikom izjavi: „Mi smo ustaše danju, a partizani noću” (Nous sommes ustashas pendant le jour et partisans pendant la nuit).
Suočeni s tako dubokim sukobom i tako promjenjivom političkom scenom, bilo je teško za Anglo-Amerikance zauzeti stranu jedne ili druge od dviju sukobljenih strana te su se suštinski suzdržali od toga. Pod sovjetskim pritiscima, koji su se vjerojatno očitovali na Moskovskoj konferenciji, Anglo-Amerikanci su se ograničili na preusmjeravanje reflektora svoje propagande i tok svojih ratnih zaliha s Mihailovića na Tita, dajući ovom potonjem samo vojno priznanje i suzdržavajući se, za razliku od SSSR-a, da uskrate jugoslavenskoj vladi u Kairu njezinu legitimnost.
Ne može se zamisliti da bi za Anglo-Amerikance, a posebno za Engleze, bilo svejedno koja će od dviju sukobljenih strana prevladati u Jugoslaviji sutrašnjice. Naime, iako si Engleska u kontekstu trenutnog sukoba ne može priuštiti zanemarivanje ratnog doprinosa partizanske borbe, u širem okviru poslijeratnog uređenja jugoistočne Europe, ne bi mogla gledati blagonaklono na uspostavu komunističke Jugoslavije, podložne SSSR-u ili kao pijuna tog Panslavenskog odbora iz Moskve kojim je Staljinov zamijenio Kominternu.
Engleska je možda odustala od obrane poljskih interesa i postojanja baltičkih zemalja ili od provođenja politike "sanitarnih kordona" u istočnoj Europi i regionalnih saveza u dunavskoj regiji, ali nije se mogla prilagoditi gledanju na Europu podijeljenu duž linije Riga-Trst, koja bi SSSR-u omogućila dominaciju nad Jadranom, Jonskim i Egejskim morem. Sadašnji sukob je u Velikoj Britaniji ponovno pojačao mediteransku osjetljivost, a ta je osjetljivost otkrivena u najavi u Londonu 12. svibnja o odredbama u vezi s upravljanjem okupiranim teritorijima, kojima je utvrđeno da "Jugoslavija, Grčka i Albanija spadaju u sferu Mediteranskog (Savezničkog) zapovjedništva, dok se ostale balkanske zemlje nalaze u ruskoj sferi".
Sada je suvišno dodavati da se na jadranskom području naši interesi poklapaju s engleskim. Prisutnost Rusije u ovom sektoru, makar i preko posredničke sile, značila bi za nas biti trajno prikovani u kliješta čije bi jedne čeljusti bile ruske, a druge engleske, jer bi se Engleska teško mogla odreći poduzimanja sigurnosnih mjera na zapadnoj obali Jadrana ukoliko bi istočna obala pala u ruke SSSR-a.
No, neovisno o ovoj tragičnoj prijetnji, postoji za nas još jedan razlog koji govori protiv panslavenske i komunističke Jugoslavije, a to je prevlast koju bi u njoj imali Hrvati i Slovenci. Naime, previše je poznata upornost s kojom su Hrvati i Slovenci od 1915. do 1920. godine protivili Londonskom sporazumu da ne bismo predvidjeli s kakvom bi se upornošću oni borili protiv naše istočne granice ako bi Hrvat Tito uspio prevladati u Jugoslaviji. Bilo bi, naime, besmisleno sakriti činjenicu da je naša pozicija danas diplomatski i moralno slabija nego tada i bilo bi opasno zaboraviti da je partizanski pokret, takoreći, nastao unutar naših granica: gorki plod aneksije provincije Ljubljane i Dalmacije, a posebno dvadeset godina politike denacionalizacije koja je razbjesnila slavenske mase u Julijskoj krajini i preko granice.
Pansrpska Jugoslavija također bi imala račune koje bi nam predočila, ali ne bi imala istu oštrinu i upornost kao partizanska Jugoslavija, niti isti interes da unutar svojih granica ima sve Hrvate i sve Slovence.
Mogućnosti uspjeha našeg djelovanja, nažalost, obrnuto su proporcionalne uspjehu anglo-američkih vojnih operacija i stoga, s obzirom na izgled brzih ratnih zbivanja, potrebno je bez odgađanja započeti akciju zaštite naših istočnih granica i talijanskog stanovništva u Julijskoj krajini.
Kraljevska legacija u Bernu telegrafirala je 12. travnja da je talijanska organizacija otpora u Venetu postigla dogovor s Titovom organizacijom "na osnovi granice na rijeci Tagliamento". Očito se radi o operativnoj liniji, ali to ne mijenja činjenicu da je ta podjela operacijskih područja izazvala opravdane tjeskobe u Italiji. Kraljevski otpravnik poslova pri Svetoj Stolici telegrafirao je 13. travnja da su "osobe iz Julijske krajine molile da se Vašoj Ekscelenciji predoče njihove zabrinutosti u vezi sa situacijom koja bi mogla nastati nakon povlačenja njemačkih trupa iz Italije, jer se očekuje akcija slavenskih partizana protiv talijanskog stanovništva".
Ekscesi od strane Slavena više su nego predvidljivi, kao što nema sumnje da će Titovi partizani htjeti postaviti nas pred gotov čin svoje okupacije područja koja su već proglasili "anektiranim" od strane Oslobodilačkih odbora Hrvatske i Slovenije, omogućujući tako već raznim Smodlakama, Velebitima i samom Titu da popustljivo govore o pravima koja bi bila priznata talijanskim manjinama u Jugoslaviji.
Opseg hrvatskih i slovenskih zahtjeva otkriven je u prijenosu "Radio Slobodna Jugoslavija", koji je najavio da su se jugoslavenski mornari okupili u Londonu 19. ožujka kako bi podržali Titovu vladu, te su tom prilikom izglasali dnevni red u kojem su, između ostalog, izjavili: "Od srca pozdravljamo naše herojske borce, naše obitelji i naše sugrađane, te im se obraćamo da sačuvaju obale Jadrana za hrvatski narod i Jugoslaviju. Posebno pozdravljamo braću u Istri, Rijeci, Trstu i Gorici, koji su s oružjem u ruci izrazili svoju volju da uđu u jugoslavensku federaciju. S oduševljenjem smo prihvatili rezoluciju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske o ujedinjenju Istre i otoka oko Rijeke i Zadra tako da budu dio Hrvatske. Također smo, s oduševljenjem, prihvatili rezoluciju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Slovenije o aneksiji Gorice i Trsta Sloveniji." Stoga, ne smijemo imati iluzija o namjerama partizana da se instaliraju, ako ne u Udine i do linije Tagliamento, onda svakako u Gorici i do rijeke Soče te o njihovoj odluci da okupiraju Istru s Trstom i Rijekom.
Dopuštam si, stoga, predložiti da Vaša Ekscelencija osobno predstavi anglo-američkim vlastima potrebu da, u trenutku njemačkog sloma, odmah pošalju talijanske pomorske jedinice u luke Trst, Rijeka i Zadar, te talijanske oružane snage u glavne centre Julijske krajine uz anglo-američke jedinice i snage, kao i potrebu za izravnom anglo-američkom upravom u područjima na istočnoj granici kako se ne bi stvorile činjenice koje bi bile ne samo opasne za sigurnost već ionako izuzetno pogođenog stanovništva, već i štetne za mirno poslijeratno uređenje ovoga posebno osjetljivog sektora.
Poticanje takvih mjera sigurnosti ne oslobađa nas od razmatranja šire diplomatske akcije kako bismo spriječili da naša zemlja, u okviru poslijeratnog uređenja, bude lišena te granice na Julijskim Alpama koju je priroda odredila između Italije i slavenskog svijeta, ili da bude čak osakaćena za regije za koje je u ratu 1915.-18. život položilo 600 tisuća ljudi.
Dopuštam si, ukratko, sažeti osnovne smjernice takve akcije:
- Iskreno izložiti anglo-američkim predstavnicima naše zabrinutosti u vezi s partizanskim pokretom i budućim uređenjem srednjoistočne Europe. Pokušati saznati kakvi su njihovi planovi po tom pitanju, a posebno kakvi su planovi formulirani za uređenje Austrije, koja je ponovno uspostavljena na Moskovskoj konferenciji. Naime, potrebno je ispitati ne bi li bilo u našem interesu vidjeti uskrsnuće Austrije, ne habsburške, već federalne republike, koja bi uključivala, osim Austrije iz Mira u Saint-Germainu, i Mađarsku, Sloveniju i Hrvatsku. Takva umjetna tvorevina (koja bi Jugoslaviji ostavila samo južnoslavenske grko-pravoslavce) zbog svog samog nastanka mogla bi s manjom učinkovitošću tražiti naknadu ili polagati prava na naš teritorij i mogla bi samo težiti slobodnom pristupu luci Trst, što je u interesu ekonomskog života tog istinski talijanskog grada. U svakom slučaju, jedna stvar mora biti jasno postavljena i stalno razvijana u našim razgovorima: „legitimnost“ naše „prirodne granice“ na istoku, koja je postignuta Rapallskim ugovorom. Granica na Snježniku, teritorijalna povezanost s nezavisnom Rijekom, suverenitet nad Zadrom, koji su, kao što je poznato, bili postignuti pregovorima grofa Sforze, ako bi se promijenili u korist Jugoslavije, stavili bi Italiju, a možda i cijelu zapadnu Europu, na milost slavenskom svijetu.
- Izraziti sovjetskim predstavnicima naše nezadovoljstvo zbog izjava Tita, Smodlake i Velebita, objašnjavajući im kako takve izjave koje su prenosili s radiopostaje "Slobodna Jugoslavija" iz Tiflisa ne mogu a da ne zabrinu one u Italiji koji žele najbolje odnose sa slavenskim svijetom i one koji smatraju da je gorčina zbog jadranskih razočaranja na konferenciji u Parizu bila jedna od glavnih uzroka nacionalističke eskalacije koja je dovela do dolaska fašizma.
- Uspostaviti kontakt s jugoslavenskom vladom u Kairu. Jugoslavenska vlada u egzilu ima neosporno tri aduta: vladara koji nije kompromitiran ni diktaturom svog oca ni intrigama svog ujaka, zlato Jugoslavenske narodne banke i dobru mrežu diplomatskih predstavništava u svijetu (samo je jugoslavensko predstavništvo u Moskvi pristalo uz Tita). Ako ne bude spriječena od strane SSSR-a, vlada u Kairu ima dobre izglede da se instalira u Beogradu uz pomoć snaga Mihajlovića i Nedića. Naš prvi kontakt s jugoslavenskom vladom u Kairu može se ostvariti putem jugoslavenskog člana Savjetodavne komisije za Italiju.
- Poslati vojnu misiju kod Tita s ciljem koordinacije pokreta boraca brigade Garibaldi prema Gorici, Trstu, Rijeci i Zadru. Međutim, treba izbjegavati svaki kontakt koji bi mogao podrazumijevati političko priznanje. Vijest o "sporazumu Badoglio-Smodlaka", koju je 10. travnja prenio dopisnik Daily Telegrapha iz Ženeve, povezala je naše navodno „de facto“ priznanje Tita s „konačnim odricanjem od svih naših pretenzija na Dalmaciju i Rijeku, kao i od svih strateških granica, te priznanjem načela da će granice između Italije i Jugoslavije biti definirane nakon rata na temelju slobodnog plebiscita graničnih stanovnika“.
- Odmah osnovati Komisiju za proučavanje svih političkih, vojnih i pomorskih, administrativnih i ekonomskih aspekata Podunavske Europe općenito, a posebno onih koji se odnose na problem naših odnosa s južnim Slavenima. Predsjednik te Komisije mogao bi biti grof Sforza. Ime pregovarača Rapallskog ugovora dalo bi Saveznicima točan osjećaj nepristranosti s kojom namjeravamo riješiti problem odnosa između Italije i slavenskog svijeta i ne bi dalo bi našim zahtjevima karakter nacionalističkih pretenzija, već legitiman talijanski doprinos rješenju europskih problema koji su od vitalnog interesa za nas.
Autor
