'Zloćudna i gnjila bolest': užas tifusa u novovjekovnoj Istri
Razgovor o bolestima u povijesti uglavnom se svodi na poznatu kugu, španjolsku groznicu i to je to. Međutim, istarska je povijest prepuna različitih epidemija koje za koje danas čujemo samo u vijestima iz najsiromašnijih dijelova svijeta. Činjenica jest da je svakome pojedincu prije razvoja antibiotika „glava bila u torbi“ zbog velike vjerojatnosti susreta s bakterijskom infekcijom, težom ili lakšom.
O temama bolesti i epidemija stare Istre za izdanja rovinjskog Centra za povijesna istraživanja redovito piše istarski povjesničar Rino Cigui. Godine 2020. izlazi mu rad o slabo poznatoj epidemiji pjegavog tifusa u Trstu i dijelovima sjeverne Istre između 1790. i 1792. godine.
Pjegavi tifus bakterijska je infekcija koju prenose uši i pogađa određenu zajednicu u stanju loših higijenskih uvjeta. Posljednjih desetljeća se to odnosi na izbjegličke logore, zbjegove ili, općenito, na ratom pogođene zajednice. Bolest se očituje visokom temperaturom, a ime dolazi od pojave ružičasto-ljubičastog osipa na koži. Od ostalih simptoma javlja se kašalj, otežano disanje i povraćanje, a u teškim slučajevima dolazi do pada krvnoga tlaka i neuroloških simptoma (epileptični napadaji, smetenost i koma). Teži slučajevi nerijetko su završavali smrću.
Nakon što je tifus već poharao Rovinj u dvogodištu 1785-86., uslijedile su izrazito hladne i suhe godine 1788. i 1789. koje su uništile poljoprivredne prinose i znatno narušile imunološki sustav stanovništva. To je bila ona ista hladna zima koja je ubrzala proces društvenih promjena u Francuskoj i dovela do poznate revolucije.
Godine 1790. tifus se proširio u Trstu, a pretpostavljalo se da je bolest dovedena iz Grčke ili Ugarske. U tadašnjoj medicinskoj dokumentaciji tifus se navodi kao dio „skupina groznica najobičnije zvanih gnjilim, zloćudnim i zaraznim“ (febbri volgarmente dette putride maligne e contagiose). Bolest se širila među najsiromašnijim slojevima. Naime, siromasi su znali koristiti odjeću koja je ostajala iza onih koji su umirali od tifusa. Ova činjenica sama govori koliko je, primjerice, odjeća znala u određenim povijesnim epohama biti luksuz.
Iz Trsta se tifus proširio sjevernom Istrom. Prvo su stradali Izola i Piran, a zatim Roč, Sovinjak, Buzet, Višnjan i Motovun. Konkretno, samo Višnjan je 1790. imao trinaest, 1791. dvadeset i četiri i 1792. dvadeset i devet preminulih. Podaci iz matične knjige umrlih govore da je polovica preminulih osoba bila od tifusa.
S druge strane, o efektima epidemije tifusa u Motovunu imamo jako puno podataka. Tadašnji općinski liječnik te komune, Pietro Antonio Bondioli, osim što je i sam prebolio bolest, napisao je opsežan traktat o toj epidemiji. Kao uzročnike brzog širenja bolesti ispravno je naveo problematičnu klimu koja je prethodila, ali i loše higijenske običaje stanovništva te "nakupine izmetnoga materijala na ulicama". Valja napomenuti kako su takvi nehigijenski uvjeti postojali unatoč jasnim odredbama važećih statutarnih pravila o održavanju gradske higijene.
Vrhunac epidemije dogodio se 1791. godine. S obzirom na činjenicu da je 1790. godine Motovun imao oko 1400 stanovnika, smrtnost se kretala od 15.03‰ 1790., 21.47‰ 1791. i 19.32‰ 1792. godine.
Autor
